Bogoslovska se zajednica uputila na hodočašće Majci Božjoj Remetskoj kako bi slavili euharistijsku žrtvu za pokoj oca Vjenceslava Miheteca (1946. – 2015.) koji je od posljedica moždanog udara preminuo 12. veljače ove godine. Otac Vjenceslav dugi je niz godina bio prijatelj i duhovni pratitelj bogoslova, stoga je bogoslovska zajednica osjetila potrebu da još jednom iskaže svoju zahvalnost Bogu na njegovu životu i djelu.
Smrt nas uvijek stavlja pred misterij prolaznosti trenutka i vječnosti, zdvajanja i nade. Potiče nas da postavljamo pitanja o onom što je bilo kao i o onom što će tek biti. Povremeno, može nam se učiniti kako se u susretu sa ovim stvarnostima nalazimo na jednom području neizvjesnosti i nesigurnosti. Istina, vjerujemo u Krista i njegovo uskrsnuće, što u Credu i molimo. No, kada pogledamo vlastita iskustva, teško da nas nikada nije uhvatila nelagoda. Praćeni smo i osjećajem gubitka dragih i voljenih osoba i tražimo utjehu. Zato veliku nadu bude i životi onih koje smo mogli vidjeti, čuti, opipati, s kojima smo mogli otići na kavu ili makar samo porazgovarati i tako se uvjeriti koliko ih je njihovo življenje i proživljavanje Krista ispunjalo životom. Susreti s takvim osobama nesumnjivo nam ulijevaju nadu i optimizam. Njihov odlazak od nas, njihovu smrt, doživimo zaista kao preseljenje Gospodinu, a ostaje osjećaj zahvalnosti i nade u ponovni susret kada ćemo moći zajedno promatrati Božje lice.
Vjerujemo da je mnogima upravo život otac Vjenceslava od Majke Božje Remetske Miheteca (1945. -2015.) pobudio takav osjećaj nade i zahvalnosti, a tu zahvalnost izrazila je i bogoslovska zajednica hodočašćem Majci Božjoj Remetskoj i posjetom njegovu grobu. Otac Vjenceslav preminuo je 12. veljače 2015. godine, u 70. godini života, 45 godini redovništva i 40 godini svećeništva. U svom djelovanju uvelike se posvetio služenju bogoslovima, svećeničkim i redovničkim kandidatima i samim svećenicima, održavajući brojne duhovne obnove, predavanja, a i održavajući osobni kontakt sa svakim koji je bio potreban savjeta, vodstva ili molitve. Otac Vjenceslav godinama je bio povezan s bogoslovijom i s njim su se susretale čitave generacije bogoslova, oslanjajući se na njegovu blizinu i podršku. Stoga je posjet njegovu grobu bio i zahvala za jedan Kristom osmišljen i bližnjemu otvoren život.
Pohod je započeo moljenjem krunice, a zatim i slavljem svete mise u crkvi Majke Božje Remetske. U propovijedi, osvrčući se na tekst svetog Evanđelja po Luki, na Isusovu prispodobu o dobrom Ocu, vlč. duhovnik Vlado posebno je naglasio nužnost svakog vjernika, a na osobit način onog zaređenog, da u svoju osobu i život utiskuje lik dobroga Oca. Taj se otisak mogao jasno prepoznati u životu i djelu oca Miheteca. Po završetku misnog slavlja, u koje je cijela bogoslovska zajednica unijela i molitve zahvalnosti dobrom Ocu za oca Vjenceslava, prigodnim se riječima zajednici obratio i otac Zlatko Pletikosić OCD, prior remetskog samostana iznoseći svoje osobno iskustvo života s ocem Vjenceslavom, svjedočeći o njegovoj zauzetosti, putovanjima i neprestanom radu za dobro bliženjega, posebno onih koji su krenuli putem svećeništva.
Nakon zakuske koju su pripremili karmelski bogoslovi, bogoslovska se zajednica uputila prema grobu oca Vjenceslava na kojem su zapalili svijeće, molili i otpjevali prigodne pjesme, a rektor je uputio prigodnu riječ nakon čega je uslijedio povratak na bogosloviju.
Može se reći kako je dobro, u bogoslovskoj formaciji, a i u životu, imati svijest o prolaznosti ovoga života. No, ovdje ne treba stati nego treba gledati one životne primjere koji se nisu sami u sebi iscrpili, nego ukazuju upravo na Krista i na njegovu vječnost. Takvo usmjerenje ne vodi bijegu od života, nego njegovu punom, zauzetom i osmišljenom življenju i svojim odlaskom ne ostavlja gorke nego nadom ispunjene osjećaje. Otac Vjenceslav jedan je takav primjer i na tomu smo mu zahvalni. Počivao u miru Božjem! (d.k.)
