U spomen na preminuloga
Josipa Fruka (1977. – 2020.),
bogoslova Zagrebačke nadbiskupije i magistra teologije
Prvi dan mjeseca srpnja 2020. godine bio je za većinu od nas, kao i za bogoslova Josipa Fruka, uobičajen ljetni dan. Toga je dana Josip svratio u Bogosloviju i donio „plod rada svojih ruku“ – uvezani diplomski rad. Učinio je to skromno i bez samodopadnosti, pa čak ni ponosa. Susreo se s odgojiteljima, bogoslovima i sve nas pozvao na malu proslavu uspješno okončanoga filozofsko-teološkoga studija na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Nitko nije ni mogao slutiti da će za desetak sati Otac nebeski našega dragog subrata Josipa, kao dozrelo žito, ubrati s njive ovoga svijeta i prenijeti u blaženu vječnost.
Josip Fruk rođen je 11. svibnja 1977. godine u Zagrebu, u obitelji Stjepana i Ruže r. Kovač. Kršten je u župnoj crkvi Svih svetih 4. lipnja 1977. godine u Bedenici. Osim pokojnog Josipa obitelj Fruk ima još kći Marinku koja je udana te ima dvoje djece Katarinu i Petra. Sakrament svete Potvrde primio je u Bedenici 11. srpnja 1992. godine. Kao dječak vršio je ministrantsku službu, a također je to činio i kao odrasli na što ga je potaknuo primjer odraslih ministranata u gradu Zagrebu o čemu je i sam svjedočio: „vidjevši u gradovima kako odrasli ministriraju, meni je to uvijek pružalo neki posebni žar i prisniji odnos prema Kristu“.
Osnovnu školu (1984.-1992.) polazio je u Bedenici, a potom se upisao u trogodišnju Trgovačku školu u Konjščini dok je četvrti stupanj srednjoškolskoga obrazovanja polazio u Trećoj ekonomskoj školi u Zagrebu gdje je 1996. položio ispit zrelosti. Sestra je studirala u Zagrebu na Pedagoškoj akademiji te su, kako je i sâm rekao: „roditelji odlučili da me upišu u najbližu moguću srednju školu radi troškova, jer je u obitelji samo otac radio odnosno primao plaću.“ Nadalje Josip je naveo i ovo: „Moja obitelj, kao i svaka druga obitelj na selu, pošto sam bio jedino muško dijete, računala je, pošto završim neko obrazovanje i dođem do radnoga mjesta, da ću ostati kod kuće te obrađivati to malo zemlje što imamo, oženiti se i osnovati obitelj. Moram napomenuti da su mi sami roditelji, u tim trenucima, pružili najviše što su mogli.“
Tijekom pohađanja četvrtoga razreda Ekonomske škole u Zagrebu, radio je u trgovini „Diona d.o.o.“ u Velikoj Gorici, a od 1997. radio je u Sv. Ivanu Zelini u tvrtki „Trudbenik d.o.o.“ Tijekom 1997. godine izvršio je i vojnu obvezu. Osim posla, osobito je volio igrati nogomet, a nastupao je za lokalni nogometni klub. Od 2002., pa sve do ljeta 2015. godine, radio je u trgovačkom lancu „Merkur Hrvatska d.o.o.“ gdje je od 2006. vršio službu voditelja prodajnog programa (drvo, lakovi). Imao je prilike raditi i drugdje, u financijski jačim tvrtkama i prodavaonicama, međutim ostao je raditi onaj posao s kojim je 2002. godine započeo.
O svećeničkom zvanju intenzivnije je počeo razmišljati, raspitivati se i promatrati način života pojedinih svećenika na osobiti način od 2012. godine. Naime te godine, kako je sâm u zamolbi za prijem u Bogosloviju posvjedočio, u molitvi pred raspelom u jednom crkvi, razmišljajući o sebi i kako život učiniti smislenijim i ljepšim te kako se riješiti nekih loših navika, došla mu je misao i o svećeničkom zvanju. Kako se sve duže zadržavao na temi svećeničkoga zvanja sve je više stjecao uvjerenja da i njega Bog zove.
Od tada je sve više svoje mjesto pronalazio u župnoj zajednici, a također je rado sudjelovao u raznim događanjima vezanim uz mlade na planu Nadbiskupije. Tako je u više navrata sudjelovao na susretima mladih koje je predvodio vlč. Domagoj Matošević koji ga je riječju i primjerom hrabrio na putu svećeničkoga zvanja. Tijekom 2013./2014. nekoliko puta, a tijekom 2014./2015. sudjelovao na svim duhovnim obnovama koje je organizirala Bogoslovija i na taj način davao do znanja da je njegov odnos prema svećeništvu stvarnost i istinska želja. Sudjelovao je i na raznim drugim događanjima vezanim uz mlade, kao što je Planinarski križni put za mlade.
Pred sam dolazak u Bogosloviju, u svome životopisu, naveo je sljedeće: „Puno razmišljam u ovome razdoblju kako će to biti kada mi se omogući da budem bogoslov, kako je to biti i živjeti u Bogosloviji. Tisuću mi se pitanja zna vrtjeti po glavi, kao i ona hoću li ja to moći, hoću li imati snage. Za mene je velika odgovornost živjeti za Isusa, i njemu dati sve, svu svoju ljubav i sve što posjedujem. Svjestan sam da moram biti jako uporan i jako odgovoran te izvršavati svoje obveze koje će biti preda mnom. Znam da svoj život predajem Crkvi i da moram biti poslušan poglavarima i izvršavati što se od mene traži da bi Crkva živjela u meni i tako drugima oko mene – biti živo svjedočanstvo Krista i njegove Crkve gdje god se pojavio – donijeti svjetlo tamo gdje ga nema, barem jedan mali plamičak. Znam i nadalje da moram biti uporan i revan i znam da će biti i padova, ali i padovi u životu također su iskustvo koje može i meni i drugima biti od koristi i pomoći da ubuduće manje griješimo. Volim Crkvu i želim joj služiti do kraja života. Predstoji mi mnogo rada, zalaganja, borbe, ali što je život nego jedan veliki rad za dobro.“
Josip Fruk, župljanin župe Bedenica, u svojoj 37. godini života, bio je ujesen 2015. godine primljen u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije i započeo je filozofsko-teološki studij na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Prilikom primanja među kandidate Zagrebačke nadbiskupije za sveti red đakonata i prezbiterata u zamolbi je zapisao sljedeće: „Želim biti jednostavan čovjek koji će razumijeti i primiti svakoga čovjeka. Ono što najviše želim jest služiti iskreno svojoj Crkvi u otvorenosti milosti Božjoj, sa svom poniznošću i u poslušnosti navješćivati Krista svakome čovjeku.“
Među kandidate Zagrebačke nadbiskupije za sveti red đakonata i prezbiterata primio ga je 10. ožujka 2018. godine zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško, u službu lektora postavio ga je 8. prosinca 2017. godine mons. Vlado Košić, sisački biskup, a u službu akolite 1. prosinca 2018. godine mons. Antun Škvorčević.
Josip Fruk, u tijeku petogodišnje bogoslovske formacije, u svakom je trenutku, u svakoj aktivnosti, duhovnome programu, susretu s ljudima, radu, učenju… potpuno i predano živio za svećeničko zvanje. Kako je bio vrlo jednostavan, spontan, vedar i čovjekoljubiv, subraća bogoslovi rado su se s njime družili i dijelili dane bogoslovske formacije prema svećeničkome zvanju. Pristupao je svakome bez predrasuda i prosudbi, uvijek je gledao kako da nekome učini dobro. Ispunio je sve uvjete za sastavljanje zamolbe za pristupanje sakramentu reda đakonata – završio je petogodišnju bogoslovsku formaciju, položio sve ispite i onaj konačan diplomski ispit, uvezao diplomski rad, javio se odgojiteljima i zahvalio za svu suradnju, brigu i dobrotu kojom mu se prilazilo tijekom formacije. Nakon svega toga otišao je svojim dragim roditeljima, vjerujemo s molitvom na usnama i srcu, legao u krevet, zaspao i u ranojutarnji sat doživio susret s Gospodarem života i smrti, Dobrim Pastirom za kojim je krenuo da mu služi, da ga slavi i da mu se klanja.
Draga subraća odgojitelji, bogoslovi, časne sestre, zaposlenici Bogoslovije – napose portir Roman Lončar – zajedno s obitelji Fruk i župnom zajednicom župe Svih svetih u Bedenici, tuguju za dragim bogoslovom Josipom, a u snazi Kristove žrtve na križu i Uskrsnuća zahvaljuju za njegovo svjedočanstvo života posvećenog Bogu i Crkvi.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svijetlila mu na putu u radost i smiraj života u Bogu živome i milosrdnome!
Anđelko Košćak, rektor
