Planinarenje bogoslova na Sveto Višarje (Monte Lussari) – k Majci Božjoj od Visina
U ranojutarnji sat blagdana Sv. Josipa radnika osmorica bogoslova i rektor krenuli su na nesvakidašnje putovanje. Jutarnji mir, buđenje dana – zora, prazne ulice grada, tek jedan crveni semafor (!!) od Kaptola do zapadnoga izlaza iz grada, molitva na početku putovanja, tek poneka izgovorena riječ… upućivalo je na nesvakidašnjost, zagonetnost, unutarnji ushit i radost što smo se odlučili na takovo putovanje. Sestre u kuhinji su nas opskrbile dovoljnom količinom hrane, pića i drugih namirnica kojih nam je u početku izgledalo previše, a kasnije gotovo i premalo. Na putu do cilja nismo se previše zaustavljali, nego već iz automobila uživljavali u ljepotu alpskoga krajolika počevši od Kamnišno-savinjskih alpi, potom impresivnih Karavnaki poznatih i po svome tunelu, a vrhunac su bile Julijske alpe među kojima kultno mjesto svakako zauzima Triglav (2864 m). Od Kranja, Jesenica, Radovljice, Mojstrane, Kranjske Gore, „graničnoga prijelaza“, potom preko talijanskih gradova Fusine i Tarvisio stigli smo do ciljnoga mjesta Camporosso. Parkirali smo se ispod nadvožnjaka, doručkovali, preobukli u planinarsku odjeću i obuću te potaknuti psalmom 121 „K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju.“ te molitvom u čast bl. Alojziju Stepincu koji je također rado planinario, krenuli smo na Sveto Višarje ili Monte Lussari (1790 m).
Siguran i dobro utaban put, ispresijecan planinskim brzacima čiji su šum, pad, a također lagani žubor i svježina… bili prekrasna melodija i okrepa duše kao i žednoga tijela. Nismo bili sami, bilo je tu više grupa planinara koji su se isticali vještinom, brzinom i lakoćom svladavanja puta te smo se i mi uz njih sve više hrabrili da i u nama ima volje i snage za taj put, a ponajprije željeli smo si posvijestiti blizinu starozavjetnog planinara za koga Izaija prorok piše: „kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti…“ (52,7) te smo se sabrali na pola puta i izmolili Službu čitanja i Jutarnju. Da nam je molitva itekako bila potrebna pokazao nam je daljnji dio puta – prekriven debelim slojem snijega! i tako gotovo do vrha, gdje ga je na mjestima bilo preko pola metra! Nismo odustali, iako su kod nekih, poradi snijega, nožni prsti osjetili hladnoću…
A o ljepoti krajolika, o proljetnom cvijeću, o krasnim deblima borova, jela i smreke, o prekrasnim pogledima u daljinu kao i dubinu klanaca… teško je za te prizore – daleke i blize – pronaći riječi… preostala je zadivljenost i zahvalnost Stvoritelju! Zadnja dionica – cik-cak, serpentine… istovremeno su nas dobrano umarale i „tjerale“ naprijed, jer nam je duša sve jače osjećala i govorila „tu je dom, tu je Dom… na vrhu te čeka Majka, Majka Božja!“ i tako bi! Došavši na netipičan planinski vrh sa kućama i crkvom Majke Božje ušli smo „kroz zatvorena vrata“ u crkvu (otvorena je za planinare tek u lipnju) i u čast Majci zapjevali „O divna Djevice“… Jedna je grupa prije nas slavila svetu misu… Leo je pogledao u sakristiju i vidio „sakristana“ te smo ga odmah zamolili za mogućnost slavljenja svete mise… „Sakristan“ se obradovao zamolbi, bogoslovima, kao i pjesmi koju smo prethodno pjevali te smo i ne misleći da ćemo to moći slavili svetu misu, iz Misala na slovenskom jeziku (!). Pridružili su nam se i neki od planinara iz obližnje Austrije… „Sakristan“, poput vrtlara uskrsloga jutra, nije bio sakristan ni vrtlar, nego svećenik France Urbanija koji je zajedno sa tadašnjim zagrebačkim pomoćnim biskupom Vladom Košićem sudjelovao u postavljanju spomen ploče u čast bl. Alojziju Stepincu koji je kao zagrebački nadbiskup 3. kolovoza 1936. planinario na Triglav. Ta je spomen ploča postavljena u kapeli Majke Božje Snježne na Kredarici podno Triglava.
Nakon misnoga slavlja uslijedila je okrjepa, fino i dobro rashlađeno Villacher pivo, obilazak vrha, fotografiranje, razgledavanja i radost kojom je sve više i više bilo ispunjeno naše srce. Povratak – više nego uzbudljiv, ponajprije poradi snijega kojim su Mate, Višeslav, Hrvoje, Ivan, Petar, Leo, Filip, Petar i Anđelko više „letjeli“ nego hodali uz poneki bezazleni pad koji je redovito bio popraćen obostranim smijehom i iščekivanjem sljedeće slične (ne)zgode… Iskreno zahvaljujemo salezijancima sa Knežije na posuđenom kombiju.
Na povratku u Zagreb svratili smo u slovensko nacionalno svetište Majke Božje Pomagaj u Brezju – oaza molitve, mira i sabranosti. Za vožnju do Zagreba još je ostalo ponešto snage, koja se brzo trošila te se morala nadoknađivati večernjim umivanjem! i ispijanjem kave… no ne bi to bilo dovoljno da nas Duh Božji nije vodio, krijepio te smo tako živi i zdravi stigli u Bogosloviju. Svo smo vrijeme bilo uvjereni: „Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj.“ (Ps 121,3). (akr)
