U subotu, 8. listopada u zagrebačkoj katedrali, nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić, zaredio je petnaestoricu novih đakona. Među zaređenima za Zagrebačku nadbiskupiju, sveti red đakonata primili su Mario Dukić iz župe sv. Petra apostola, Zaprešić; Danijel Hačko iz župe sv. Ane, Sveta Jana, Krunoslav Kolar iz župe Presvetog Trojstva, Kraljevec na Sutli; Željko Nestić iz župe Uznesenja BDM, Brezovica i Tomislav Šagud iz župe sv. Blaža Zagreb.
U petak 7. listopada 2016. u kapeli Presvetoga Srca Isusova, uoči primanja sakramenta reda đakonata, kandidati za đakonat pred bogoslovskom su zajednicom izrekli Ispovijest vjere, Izjavu i prisegu i Prisegu vjernosti Zagrebačke nadbiskupije. Tom prigodom u tijeku molitve Večernje, nakon kratkog čitanja (Gal 4,1-7), rektor je kandidatima i cijeloj zajednici uputio kratku homiliju.
U starozavjetnog proroka Izaije čitamo dobro nam znane riječi: “Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se mog imena.” (Iz 49,1). U Bogu je sve – i početak – rođenje i obraćenje; i kraj – spasenje i blaženstvo života nebesnika, i tijek – život, i zaplet – kušnja, i rasplet – Marijino predanje u njegovu volju, poslušnost njegovoj svemoćnoj riječi… Bog je i u svim detaljima našega života, čak i onda kada griješimo, kada smo protiv njega, kada ga vrijeđamo… i počesto kada smo takvi, mislimo da smo ga nadvladali, da smo ga se riješili, da smo ga uklonili s puta naših izbora, želja, interesa…, a on je i dalje tu… svijetli jednakim sjajem, sjajem pobjednika…
Iako nismo zaslužili, a počesto nismo ni dostojni, međutim od njega smo izabrani za baštinike – baštinike čega?: Baštinike Marijina iskustva susreta s Bogom „koji je pogledao – i sada gleda – na neznatnost – službenice / službenika svoga“…, …međutim znamo da tu nije kraj, nego tek početak tj. baštinik mora proći put, mora na put, mora hodati, mora podnositi bol i patnju, neizvjesnost i križ, ali i nositi radost, mir, sigurnost, Božju riječ koju je dužan i želi sijati u srce, dušu i pamet svima u Njegovo ime, u ime Njegova Sina Isusa Krista.
Taj hod traje, godine prolaze i mislim: već sam dozrelo život, stabljika klasa sve više se povija, a zrnje Božje riječ se ne da… i pitam se: Čiji sam? Kome pripadam? Kome da se predam? Gdje je onaj koji je u mene položio taj sveti nemir, zašto me ostavlja… vičem: „Evo mene, pošalji mene!“… sve to, kako kaže Sv. Pavao Galaćanima traje, oblikuje se: „do dana koji je odredio otac“. Ne samo današnji, odnosno sutrašnji dan, ne samo dan dolaska u Bogosloviju, ne samo dan položenog tezarija…, ne samo tih dana nego i svakog drugog dana imao sam priliku izreći svoj „Da, Oče, tako se tebi svidjelo…“. – Idem.
Dragi Mario, Danijele, Krunoslave, Željko i Tomislave – „u Kristu, po Kristu i s Kristom“ ste ono što jeste, „u njemu živite, mičete i jeste“, Božji ste sinovi i jedino u njemu, po njemu i s njime Vaš život ima smisla, Vaš je život svakoga dana slavlje „punine vremena“, slavlje – događaj Duha Sina Božjega u kojem možete slobodno i nepodijeljena srca i duše klicati „Abba – dragi tata, Oče!“ – upravo radi toga – novi ste stvor, živite novi život…
Vaša riječ i gesta blagoslova, molitve, uvođenje novih članova Crkve u preporođenje po sakramentu krsta, vaša riječ pozdrava, čestitka, zagrljaj, vaše riječi ohrabrenja, utjehe, opomene, Vaš navještaj svetoga Evanđelja, vi sami – više niste vi, nego u vama na osobit i jedinstven način živi neponovljivi Trojedini Bog koji vas je izveo iz ropstva na slobodu, koji vam je skinuo prsten roba i darovao vam zaručnički prsten i postali ste baštinici i „sinovi u Sinu“. U Sinu koji „od žene bi rođen“, od skromne, jednostavne, a Bogu tako drage djevojke iz Nazareta blažene djevice Marije koju danas slavimo pod naslovom Kraljice sv. krunice. Nemojte prezreti jednostavne izričaje vjere kao što je krunica, neka bude svakoga dana u vašoj ruci poput rukoveta ruža, poput sigurna užeta koji se uspinjete vrhuncu gdje prebiva slava Božja… Marijina nas šutnja i jednostavnost uče u koga trebaju naše oči biti usmjerene, koga naše uši trebaju slušati, kome svoje ruke trebamo pružiti, kome naše noge i čitavo naše biće treba pohitjeti… – to je Krist Gospodin kojega susrećemo i koji nas treba ne samo u crkvi kao zgradi, nego i u bližnjem, u svijetu, u prirodi i čitavome svemiru kojega svemoćna Božja ruka ipak obuhvaća.
Bit ćemo s vama, na osobiti način molitvom, to vam jedino možemo obećati, nadam se da nije malo, da nije beznačajno. Krist – sluga – đakon – sviju i kao Dobri Pastir neka vas u ljubavi svoga otvorenoga Srca u koje su vam svakoga dana oči u ovoj kapeli bile zagledane, neka vas povede na obilne pašnjake. Više ne bi smjelo biti mjesta sumnji, strahu niti kompromisu – nego u svakom trenutku „po Kristu, s Kristom i u Kristu“. Amen.
Uvečer, toga istoga dana, cijela je bogoslovska zajednica s posebnom nakanom za ređenike, molila i krunica.
Sljedećeg dana u subotu, u prepunoj katedrali, nadbiskup Bozanić predvodio je sveto misno slavlje i obred ređenja u zajedništvu s pomoćnim biskupima Mijom Gorskim i Ivanom Šaškom. U koncelebraciji su također bili i župnici naših ređenika, kao i odgojitelji Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa. Nadbiskup Bozanić se u prigodnoj homiliji na poseban način osvrnuo na Drugu poslanicu Korinćanima u kojoj Pavao piše kako u Isusu nije bilo pomiješano da i ne, nego samo da vjernosti i poslušnosti Ocu.
U današnjem vremenu, u kojem se istina relativizira, posebno je važno da svaki vjernik, a naročito zaređeni Božji službenik, bude takvim nepodijeljenim svjedokom istine koja se otkriva u Isusu Kristu. Tu istinu potrebno je svjedočiti i onda kada to zahtjeva trpljenje i žrtvu jer istina od nas traži čitav život, istaknuo je kardinal Bozanić. Onog svjedoka koji je redovito povezan s Bogom u molitvu, po čistoći svoga života i osjećaja, svijet i društvo koji su danas u velikoj potrebi s radošću prepoznaju i prihvaćaju. Kardinal Bozanić homiliju je završio ističući činjenicu da ređenici primaju sveti red đakonata u Svetoj godini u kojoj će započeti sinodska zasjedanja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.
Nakon završetka misnog slavlja i obreda ređenja, novozaređeni đakoni uputili su se zajedno sa svojim obiteljima, prijateljima i župnicima u blagovaonicu Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa na svečani ručak. Svoju zahvalu ondje je, u ime svih ređenika, izrekao vlč. Danijel Hačko, istaknuvši brojne osobe koje sudjeluju u životnom putu jednog bogoslova i čije su molitve i prisustvo stalna potreba. Od roditelja i župnika, preko profesora na fakultetu pa do kolega bogoslova, svi su na neki način ugrađeni u ostvarenje jednog poziva čime se dodatno svjedoči kako se ne radi o jednom individualnom činu nego o činu Crkve.
Prije završetka svečanog ručka, kardinal Josip Bozanić još jednom se obratio novozaređenim đakonima kojima je čestitao, zaželivši im da se kao đakoni ugledaju na Isusa Krista koji je iz ljubavi došao čovjeku. Po tom uzoru, i oni se trebaju dati onoj zajednici kojoj će biti poslani. Zadaća zaređenog službenika nije gospodarenje, nego služenje na što upućuje i sama riječ đakon, istaknuo je kardinal.
Na tom putu služenja Bogu i čovjeku, našim đakonima želimo obilje Božjeg blagoslova, a mi ćemo ih pratiti svojim molitvama. (dk)
