Proslava svetkovine Presvetog Srca Isusovog u bogosloviji.
Srce, anatomski gledano, šuplji je mišić, veličine stisnute ljudske šake, koji pumpa krv kroz krvne žile. Kucanje srca, odnosno pumpanje krvi, nužno je za održavanje čovjeka na životu prema čemu je ono ponajprije simbol života. U konkretnoj i globalnoj antropologiji Biblije čovjekovo je srce sam izvor njegove svjesne, intelektualne i slobodne osobnosti, mjesto njegovih odlučnih opredjeljenja, mjesto nepisana Zakona i otajstvena Božjeg djelovanja. To biblijsko značenje, u odnosu na današnje koje srce prikazuje kao sliku sentimentalne ljubavi, ima dublje značenje – ono označava središte osobe, života i odnosa prema Bogu i drugima. Ono predstavlja osobu u njenoj cjelovitosti. Dakle, u Starom, kao i u Novom zavjetu, srce je mjesto gdje čovjek susreće Boga, susretom koji postaje potpuno djelotvornim u ljudskom srcu Sina Božjega, onoga čije se srce dariva i kuca za čovjeka. Upravo to Srce Sina Božjega, svojim kucanjem određene pojedince dariva pozivom na svećeništvo koje se stoga može smatrati njegovim darom.
Srce Isusovo tako ima poseban značaj za sve one koji se odazivlju na Božji poziv da postanu svećenicima, a Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet mjesta su gdje se kroz četverostruko područje formacije (intelektualno, duhovno, ljudsko i pastoralno), taj odaziv gradi. Kako bi si bogoslovi koji prolaze formaciju osvješćivali stvarnost da je poziv kojeg su osjetili dar Srca Isusovog, prostor koji čini središte njihova boravka i formacije, prostor koji čuva ono najdragocjenije što Bogoslovija ima, jest kapelica Presvetog Srca Isusovog. U njoj stanuje srce koje kuca za svakog bogoslova te im podaruje milost da se odazovu putu na svetost. Tako, već od samih početaka postojanja zagrebačke bogoslovije, prepoznata je potreba štovanja tog velikog izvora milosti i upravo je zato bogoslovska kapelica posvećena Presvetom Srcu Isusovu.
U petak nakon osmine Tijelova, na svetkovinu Presvetog Srca Isusovog, u bogoslovskoj se zajednici na najdublji način promišlja o pozivu kao daru Srca Isusovog. Upravo tako i ove je godine svečano proslavljena ta svetkovina. U četvrtak 2. lipnja, večer uoči svetkovine, u bogoslovnoj je kapeli održana svečana pjevana večernja, koja je označila početak proslave dana naše kuću. Pjevanu večernju molitvu je, kao i jutarnju na sam dan svetkovine, predvodio prefekt vlč. Dubravko Škrlin Hren.
Središnje slavlje u kojem je proslavljen dan kuće i izrečena zahvala za svaki Božji poziv u svećeništvo, bila je euharistija koju je u večernjim satima, uz koncelebraciju odgojitelja, predslavio postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepnica, mons. dr. sc. Juraj Batelja. Na početku misnog slavlja, sve okupljene je srdačno pozdravio rektor preč. Anđelko Košćak koji je ukratko uveo u bit i značenje slavlja Srca Isusovog. Na njegove riječi ukratko se nadovezao i sam predslavitelj, izričući ujedno i pozdrave okupljenoj bogoslovnoj zajednici. Prigodnu je homiliju, mons. Batelja, tematski podijelio na dva dijela: prvo se osvrnuo na misna čitanja toga dana, a potom na „zbilju života“ u kontekstu proslave. Ponajprije je napomenuo kako sva misna čitanja dana govore o pastirima, ulozi koja je i cilj svakog bogoslova. Potom je rekao kako Bog bdije nad svakim pastirom te da je Bogu bitno da svaki bogoslov postane dobrim pastirom. Osvrnuo se i na Psalam koji govori o dobrom pastiru te je naglasio kako je pastir, o kojem Psalam govori, brižan; on je onaj koji brine za ovce. Nato je nadodao i Augustinovu misao kako pastir više brine za ovce da se održe, nego za meso i vunu. Gospodin daje snagu svim pastirima, on skrbi za svaku ovcu. Ovdje je vidljiva Božja pedagogija: briga za ovce zove se milosrđe, a upravo je na njemu sagrađena Crkva i njezino poslanje koje upućuje na traganje za izgubljenima. Usto, napomenuo je kako je Isusovo srce ponizno i blago, no kako je ono i probodeno.
Nadalje, osvrćući se na zbilju života, mons. Batelja rekao je kako mu se čini da se pobožnost Srcu Isusovu pomalo zanemaruje, a potrebno je da svećenik bude svjestan kako je njegov poziv dar Srca Isusovog jer, istinsko štovanje Srca Isusovog osposobljava za svećeništvo. Potom je nadodao misao blaženog kardinala Alojzija Stepinca o svećeništvu kazavši kako je narod onakav kakvi su i njegovi svećenici te kako je bolje ne biti svećenikom, nego sablažnjavati narod. Stepinac je ponekad i plakao nad nevjerom nekih svećenika. Usto, naglasio je kako svećenik ne smije biti mekušac, nego velikan i junak jer, hod za Kristom nije šetnja nego umiranje i što treba ozbiljno shvatiti, inače je bolje ne upuštati se u takvu životnu avanturu. Na kraju, osvrnuo se na i misao splitsko-makarskog nadbiskupa mons. Ante Jurića (1922.-2012) koja mu je ostala u pamćenju iz njegovih bogoslovskih dana. Tu misao želio je prenijeti i našoj bogoslovskoj zajednici: „vi misnici trećeg tisućljeća morat ćete biti bolji svećenici, nego mi danas“ na što je obraćajući se bogoslovima nadodao kako je zato potrebno postati blaga i ponizna srca, tj. postati radosnim svećenicima Božjega milosrđa.
Po završetku misnoga slavlja, u bogoslovskoj je blagovaonici održana svečana večera, tijekom koje je, mons. Batelja, bogoslovima darovao knjige: „Propovijedi, poruke, govori 1934.-1940. Alojzije Stepinac – nadbiskup zagrebački“ te „15 Stepinčevih propovijedi o Presvetom Srcu Isusovom“. Potom se, nakon zahvalne riječi rektora Anđelka Košćaka, koji je tom prigodom mons. Batelji darovao i sliku koja prikazuje tri temeljne sastojnice bogoslovskog života: crux, hostia i virgo, mons. Batelja još jednom zahvalio bogoslovima za velikodušnu raspoloživost pri otvorenosti za pomoć i molitvu za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca. (mk)