Prezbitersko ređenje u Zagrebu, 17. lipnja 2017. godine
Danas, kada se isplativijima čine odluke koje ostavljaju prostora za predomišljaj, i kada je žrtva postala neprihvaćenim pojmom, čini se kako je svećeništvo zaista postalo prijepornim znakom u svijetu.
Za svaku mjesnu Crkvu, pa i Crkvu uzetu u njenoj cjelini, dan svećeničkog ređenja posebno je svečan i radostan. Činjenica Kristova poziva upućena ljudima svih mjesta i vremena s jedne, a ljudskog odaziva s druge strane, govori o životnosti i trajnosti, nadi u budućnost, kao i o plodovima koje donosi ona zajednica koja svoje molitve upućuje Gospodinu. Osobno, za onog koji ima biti zaređen, to je vrhunac jednog životnog puta, koji je započeo i mnogo prije nego li službena formacija na Sjemeništu ili Bogosloviji. Iza svakog, životno izgovorenog „Evo me!“ bezbrojne su molitve roditelja, baka i djedova, svećenika i vjeroučitelja. Gospodin je taj koji poziva ali on to uvijek čini računajući na čovjekovu suradnju. Nema sumnje o tome da je danas vrlo izazovno biti svećenik. U vremenu smo u kojem bilo kakve trajne odluke, uključujući i one za Boga, nisu naročito popularne. Danas, kada se isplativijima čine odluke koje ostavljaju prostora za predomišljaj, i kada je žrtva postala neprihvaćenim pojmom, čini se kako je svećeništvo zaista postalo prijepornim znakom u svijetu. Ti izazovi ne trebaju plašiti nego se, upravo zbog ovog vremena (koje je jedino koje nam je dano) treba biti posebno ponosan što i dalje ima onih koji su spremni odvažiti se i nasljedovati Kristov put kojemu je nepoznata prolazna slava svijeta, ali zato vodi onoj proslavljenosti čija je bit zajedništvo s Bogom koje prethodi svakom trajnom zajedništvu među ljudima.
Bogu smo zahvalni na šesnaestorici đakona koji su, 17. lipnja 2017. izrekli svoje konačno i životno ”Evo me!” Polaganjem ruku zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, u koncelebraciji pomoćnih biskupa Valentina Pozaića, Mije Gorskog i Ivana Šaška, sjemenišnih i redovnički poglavara te svojih župnika i mnogobrojnih svećenika Zagrebačke nadbiskupije, ušli su u zajednicu pozvanih na najprisnije služenje Isusu Kristu i bratu čovjeku.
Među tom šesnaestoricom đakona ponosni smo na našu petoricu donedavnih kolega, koji su s nama dijelili našu bogoslovsku kapelicu, blagovaonicu, a i fakultetske klupe. Sada smo promatrali konkretno ostvarenje poziva, pečat jednog razdoblja, a ujedno i ulaz u jedan posebno intenzivan život Kristova učenika. Zahvalni smo Gospodinu na našim novim prezbiterima, a njihova imena su: Mario Dukić iz župe sv. Petra apostola, Zaprešić; Danijel Hačko iz župe sv. Ana, Sveta Jana; Krunoslav Kolar iz župe Presvetog Trojstva, Kraljevec na Sutli; Željko Nestić iz župe Uznesenja BDM, Brezovica i Tomislav Šagud iz župe sv. Blaža, Zagreb. Njihove je korake prema prezbiterskom ređenju bogoslovska zajednica posljednjih dana na osobitiji način pratila svojom molitvom.
Kardinal Josip Bozanić u svojoj je homiliji, prije samog obreda ređenja, istaknuo kako je u pozadini pristanka na Kristov poziv opredjeljenje i izvor ljubavi, a ne samo neka formalna obveza. Odluku, jasno izrečenu pred zajednicom na dan ređenja, potrebno je svaki dan iznova obnavljati vršenjem prezbiterske službe. To se čini „naviještanjem Evanđelja, cjelovitim poučavanjem katoličke vjere, slavljenjem sakramenta pomirenja, postojanom molitvom, redovitim moljenjem Časoslova, svjedočenjem milost celibata i poslušnošću dijecezanskom biskupu i drugom zakonitom poglavaru.“ Kardinal je naglasio kako Bog po mladomisnicima očituje svoju vjernost i pokazuje svoje djelovanje u našoj sredini. Ređenik treba tražiti Isusovu, a ne svoju slavu – upravo je to put ispunjenja svećenikova poslanja i spasenja svijeta. „To je put kojim je prošao naš Blaženik, kardinal Alojzije Stepinac, koji danas svijetli nama i svekolikoj Crkvi“ zaključio je homiliju Kardinal Bozanić.
Prije završnog blagoslova Kardinal je izrekao zahvalni govor biskupu Pozaiću za njegovo biskupsko služenje u kojem je rekao: „Dragi biskupe Valentine, puno je važnih datuma u Vašem životu, puno životnih postaja, puno ustanova u koje ste utkali svoje znanje, sposobnosti i žrtve, ali neka ispred svega toga budu lica dragih ljudi što ih je Bog slao na Vaše putove. Neki će od njih zauvijek ostati u Vašem srcu i pamćenju, jer ste u susretu s ljudima nastojali davati najbolje od sebe slijedeći riječi svoga biskupskog gesla: ‘Život biraj’. Tko bira život opredjeljuje se za čovjeka bez obzira na okolnosti, prijetnje i neizvjesnosti. Svojim svećeničkim i biskupskim služenjem gradili ste međuljudske odnose koji povezuju s Bogom i usmjeruju na Njega.“ Još jednom se obratio i novoređenim prezbiterima snažno naglasivši kako su njihova, na ređenju izgovorena obećanja, obilježena riječju „zauvijek“ koja je sinonim za vjernost. Upravo danas, kada je vjernost u svakom pogledu obezvrijeđena, vjerno življenje svećeništva, koje ne ostavlja prostora premišljanju, svjedoči o tome što ljubav zaista jest.
Po završetku euharistijskog slavlja i nakon podijeljenog mladomisničkog blagoslova, novozaređeni prezbiteri uputili su se, u pratnji svojih roditelja i župnika prema Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu gdje ih je čekao pripremljen objed. Prije blagoslova jela, okupljenima se obratio rektor Anđelko Košćak, a zatim je prigodnu riječ, u ime ređenika, uputio i vlč. Mario Dukić koji se zahvalio svima koji su ih tijekom čitava života, a osobito u godinama bogoslovske formacije, kao i u đakonsko-pastoralnoj godini, pratili, podržavali i bodrili na putu prema svećeništvu koje je sada doživjelo svoje konkretno ostvarenje. (dk)
