Duhovne vježbe bogoslova 1. i 2. godine formacije
Rano poslijepodne, 2. ožujka 2017., bogoslovi 1. i 2. godine formacije krenuli su na duhovne vježbe. Već tradicionalno, one su održane na otočiću Košljun.
Voditelj duhovnih vježbi bio je prof. dr. vlč. Ivan Bodrožić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Stoga, poznajući voditelja, kao studenti, pošli smo na vježbe imajući mnoga pitanja, nade, očekivanja kao i želju sabrati sebe, misli i duh, prizemljiti svoju osobu i otvoriti se snazi Duha Svetoga. I sam voditelj naglasio je, u uvodnom nagovoru, kako je ključno, spoznati sebe i ponizno se predati Duhu Svetom koji nas Ljubavlju mijenja i oblikuje, štoviše suobličuje Kristu.
Nakon vožnje autobusom i brodom, sretno smo stigli i smjestili se u franjevački samostan na Košljunu. Uz nas bogoslove, voditelja prof. Bodrožića, s nama su stigli i poglavari: prefekt Mislav Kutleša, duhovnik Vlado Razum te pomoćni duhovnik Andrija Miličević. Bogoslovi, od kojih su nekima ovo prve duhovne vježbe, su imali priliku odmah pri dolasku radoznalo istražiti otok, uživati u njegovoj ljepoti i predahnuti od puta. Nakon toga uslijedila je večera, a navečer smo imali zaziv Duha Svetoga i, već spomenuti, uvodni nagovor kojim su započele duhovne vježbe u ozračju šutnje kao pomoći u sabranosti, posvećenosti sebi i svojem odnosu s Gospodinom. Uvodnim nagovorom voditelj je htio podsjetiti na tri temeljna dijela duhovnih vježbi – “jokera”, kako ih on naziva. Prvi je naslovio „Zvati Boga u tišini“, zatim „osobna pobožnost“ kao drugi, te konačno „ispovijed“ kao treći dio i uvjet plodonosnih vježbi. Uz to, nagovijestio je i temu duhovnih vježbi: sv. Petar – uzor svećeničke službe.
Dnevni red bio je gotovo identičan svih dana. Dan bismo započeli zajedničkom Službom čitanja te molitvom Jutarnje, potom bi uslijedio prvi nagovor u danu, sveta misa, ručak. Između tih točaka dnevnog reda bilo je odviše vremena za razmišljanje, čitanje, osobne pobožnosti, dok je poslije ručka tog vremena „za nas“ bilo najviše. Popodne bismo imali drugi nagovor u danu uz Srednji čas, klanjanje i Večernju pa potom večeru kojom bi završile točke toga dana.
Kroz nagovore, voditelj je pokušao na liku Petra, njegovih vrlina, mana i spoznaja predočiti opasnosti na koje nailaze svećenici i bogoslovi te nas usmjeriti prema jedinom Putu kojim je i Petar hodio, Isusu Kristu. Prvi dan smo na temelju teksta Lukina evanđelja (Lk 5, 1-11) razmišljali o prvom koraku procesa sazrijevanja, odnosno spoznaji sebe samoga, svoje grešnosti i ljudskosti te njeno prepuštanje Duhu Božjem da nas oblikuje i sjedinjuje sebi jer kako je voditelj naglasio: “Spona navezanosti na ljudsko i zemaljsko sputava nam ruke i ne možemo loviti ljude“. Sljedeće dane prema dijelovima Matejeva evanđelja (Mt 16,13-23; Mt 19,27-30) voditelj je govorio kako uz pročišćenje ljudskih osobina, u sebe moramo ugrađivati božanske, odnosno „svoje ‘ja’ moramo u potpunosti staviti u Boga“. Tek ćemo tako, kaže profesor Bodrožić, biti kadri spoznavati one Istine koje smo pozvani znati, tek tad „moći ćemo spoznati i uskliknuti s Petrom: Ti si Krist – Pomazan, Sin Boga živoga!“ Štoviše, spoznajom Boga kao konkretnoga bit ćemo sposobni osloboditi se navezanosti na materijalno, osobnih probitaka, sebičnosti i iskorištavanja povjerene nam službe. Problemi su to objedinjeni Petrovim pragmatičkim pitanjem: “Što ćemo mi za to dobiti?“ Prilikom završnog nagovora kao temelj za promišljanje imali smo dio iz Ivanovog evanđelja (Iv 21, 15-18) kojim nas je voditelj htio podsjetiti na Ljubav. Ona je način potpunog predanja koje se ostvaruje u konkretnosti života. Dotakao se profesor Bodrožić celibata i svećeničke ljudske ljubavi, ljubavi koja treba biti predana i podređena iskonskoj Ljubavi kako bi mogli „u toj neizrecivoj izmjeni ljubavi svjedočiti za Gospodina“.
Iako nekima prve, a nekima samo jedne u nizu, bile su to vježbe za pamćenje. Ne po izgovorenim riječima nego njihovom djelovanju na svakoga od nas. Posvijestile su nam našu grešnost i slabost, Gospodina u čijoj prisutnosti spoznajemo sebe i Njega te Božju djelotvornu ljubav koja mijenja čovjeka i otvara ga bližnjima te dovodi do potpunog darivanja i predanja čovjeka svome Bogu. Smatram kako su ove duhovne vježbe, u svijetu koji promovira materijalizam, uspjele osvijetliti jedini pravi cilj za kojim trebamo težiti. On nije materijalan, on je Božji. Njegova ljubav, spoznanje Istine i nagrada vječnoga života trebaju biti cilj svakog svećenika i bogoslova. Međutim, to je moguće tek onda kada smo iskreni pred sobom i Bogom, priznajući svoje manjkavosti i pouzdajući se u Duha Svetoga koji će ih oblikovati u svjedočenje za Gospodina. (kt)
