Zajednica Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu je u utorak, 17. studenoga 2020. godine s početkom u 20 sati u dvorani Vijenac, organizirala Akademiju pod nazivom Srce i riječ za Vukovar, spominjući se svih stradalih žrtava Vukovara i Škabrnje.
Memorijalno molitveni susret uoči Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata započeo je pozdravom prečasnog gospodina Željka Faltaka, rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, upućenog svećenicima, đakonima, časnim sestrama i bogoslovima. On je u svojem govoru u središte stavio spomen i molitvu. Naglasio je da je spomen temelj odnosa između Boga i čovjeka jer se spominjemo Božjih dobročinstava, a također se spominjemo svega onoga što su ljudi proživjeli prije nas. U skladu s time, naše molitve dolaze kao odgovor na spomen, budući da se molitvom pridružujemo nebeskoj Crkvi, dok ovih dana posebno želimo prinijeti Bogu molitve za sve koji još i danas trpe posljedice Domovinskog rata, kako bi našli mir i mogli oprostiti. Nakon rektorova govora Antonio Kovačić, bogoslov pete godine, kratko je uveo u Akademiju. Ove godine, zbog epidemiološke situacije, obilježavanje mora biti ponešto drukčije, ali su kao i svake godine do sada srce i riječ za Vukovar prisutni. Srce je središte bića svih stradalih o kojima je prije dvadeset i devet godina ponestalo riječi kojima bi se njihove patnje, osjećaji boli i nade mogli opisati. Uvod u Akademiju je završio riječima pjesme Hrvatska Hrvatom pjesnika i književnika Augusta Harambašića.
Središnji i najsvečaniji dio Akademije – Službu riječi i molitvu za sve koji su nesebično dali svoj život da bismo mi danas mogli živjeti u slobodnoj Republici Hrvatskoj – predvodio je u dvorištu Bogoslovije prečasni Vlado Razum, duhovnik. Na početku je prečasni Razum pozvao sve okupljene da budu istinski svjedoci Ljubavi, nakon čega je uslijedila Služba čitanja. Pavlova poslanica Rimljanima uvela nas je u neizmjernu Božju velikodušnost koji ni svoga Sina nije poštedio, već ga je za nas predao. Pjevanjem psalma Tebe žeda duša moja, Gospodine, Bože moj, još smo jednom posvjedočili kako je naš ovozemaljski život gorljivo traženje Boga s kojim ćemo se u vječnosti na poseban način združiti. U odlomku Markova evanđelja slušali smo o Isusovoj smrti na križu i slavnome uskrsnuću kojim je pobjedio smrt. Prečasni Vlado Razum istaknuo je u propovijedi kako nas nikakva nevolja ne može slomiti, ni pandemija, ni potres, zato što nismo sami. Uz nas je Onaj koji je ušao u dramu ljudske patnje – Isus Krist. Njegov krik boli na križu krik je cjelokupne povijesti čovječanstva. On umire miran i dostojanstven. Križ koji je do Isusove smrti predstavljao grijeh, ponor, besmisao i smrt sada predstavlja put u život i znak najuzvišenije Spasiteljeve ljubavi. S tom namjerom prečasni je Vlado Razum ukazao kako mržnja, zlo i nasilje ne mogu pobjediti križ jer pobjeđuje život. Osvrnuvši se na žrtve Domovinskog rata naglasio je kako nas njihov primjer ispunja nadom i zahvalnošću prema Bogu koji je jedini naša snaga, utjeha i mir. Po završetku propovijedi uslijedile su prošnje za cijelu Hrvatsku domovinu, njezine žrtve, sve žive i mrtve, a ujedno i za kajanje i obraćenje krvnika.
Ovaj spomen prisjećanja na najveća stradanja i najokrutnija zvjerstva prema hrvatskome narodu u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća svojom pjesmom je popratio bogoslovski oktet s voditeljem Lukom Cvitanovićem, bogoslovom treće godine. Za uvodnu pjesmu Bliže, o Bože moj tekst je napisala engleska pjesnikinja Sarah Fuller Flower, a glazbu američki crkveni glazbenik Lowell Mason. Svečanost Akademije završila je blagoslovom prečasnog Vlade Razuma i pjesmom Majko draga, Djevo sveta nakon čega je zajednica oblikovala križ od svijeća i u tišini prinijela molitve dragome Bogu.
Franjo Pištelek, bogoslov II. godine
