Akademija Srce i riječ za Vukovar u organizaciji Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu održana je 13. listopada 2018. u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta.
Tih dana 1991. godine mlada Republika Hrvatska suočavala se s najžešćim napadima i gubitcima. Redovita granatiranja hrvatskih gradova, embargo međunarodne zajednice i nadmoćniji neprijatelj nije mogao uzdrmati volju hrvatskoga naroda, koji je nakon mnogih godina tuđinske vlasti, napokon proglasio svoju suverenost i neovisnost. Iako je volja i želja hrvatskoga naroda bila jaka, neprijateljeva superiornost u naoružanju presudila je početkom rata. Pad Škabrnje, Cetingrada, Slunja i na koncu Vukovara tešku situaciju pretvorio je u još goru, ali volja hrvatskih junaka nije pala, već se probudila još veća ljubav prema napadnutoj Domovini, ljubav koju su mnogi pokazali ostavivši svoje zdravlje i svoje živote na brojnim bojnim poljima. Ova akademija posvećena je svima njima koji su svoj život položili za slobodu Lijepe naše, za sve one koji su, ne misleći o svojoj dobroti, krenuli u vatru borbe i za sve one nevine koji su bili i ostali žrtve rata.
Akademija je započela recitacijom pjesme Nema ih više, Vlaste Lederer, majke poginulog ratnog snimatelja Gordana Lederera. Pjesmu je čitao bogoslov treće godine Kristijan Pezić dok je u pozadini bio prikazan video Gordana Lederera Banijska ratna praskozorja i glazbena pozadina Bogoslovskoga bend(a) Sirah. Nakon uvoda u akademiju uslijedilo je svjedočanstvo gospodina Dražena Šimića, televizijskog ratnog snimatelja tijekom Domovinskog rata i rata u Afganistanu te prijatelja i kolege poginulog Gordana Lederera. Gospodin Šimić rekao je kako on i pokojni Lederer nisu nikada mislili da će postati ratni snimatelji, no početkom devedesetih i tijekom Balvan revolucije odlučili su snimiti dokumentarni film Knin bez komentara o stanju u gradu Kninu i općenito o tadašnjem stanju u državi. Nakon tog filma zajedno su otišli u Irak gdje su proveli šest tjedana snimajući ratnu situaciju Kurda. Po povratku započeo je rat u Hrvatskoj te su njih dvojica započeli sa svojim radom ratnog izvjestitelja. Gospodin Šimić svjedoči kako su Lederer i on uvijek radili sami, bez novinara, tražeći kazivače, kako su ih oni zvali, odnosno ljude koji su pričali svoje priče dok bi ih u pozadini pratile slike koje su snimili. Zbog opasnosti od suprotne strane jedno vrijeme su koristili pseudonime Goran Kožarić i Šime Držić. Gospodin Šimić osvrnuo se i na koban 10. kolovoz 1991. godine kada je od snajperskoga metka poginuo Gordan Lederer, koji će u povijest ući kao jedan od prvih žrtava rata. Toga dana prvi put Lederer i Šimić koristili su dvije kamere pa su bili razdvojeni, snimali su hrvatske vojnike u obrani brda Čukur kod Hrvatske Kostajnice, kada je snajperist pogodio Lederera, a nakon toga gađan je i ručnim bacačem granata. Lederera nisu mogli prevesti helikopterom, već su ga vozili u improviziranom kombiju gdje na putu do bolnice preminuo. Dražen Šimić preživio je rat i nakon toga radio je za američku televiziju za koju je prošao brojna ratišta diljem svijeta. Svoje svjedočanstvo završio je riječima: Svaki rat je isti, ali najgori je onaj koji je tvoj. Nakon svjedočanstva gospodina Šimića uslijedio je nastup Okteta zagrebačkih bogoslova u izvedbi pjesme Povratak maestra profesora Miroslava Martinjaka nakon koje je bogoslov pete godine Petar Galeković pročitao dio iz nagovora blaženog kardinala Alojzija Stepinca kojeg je izrekao pitomcima vojne akademije 31. listopada 1941. godine pod nazivom Gajite strahopoštovanje pred Bogom, pred bližnjim i pred samim sobom.
Drugo svjedočanstvo večeri izrekao je gospodin Tomislav Josić, vukovarski branitelj, predsjednik Savjeta za branitelje grada Vukovara, savjetnik gradonačelnika grada Vukovara i ministra branitelja vlade Republike Hrvatske. Gospodin Josić prije rata bio je medicinski tehničar u Vukovaru, ali s početkom ratnih zbivanja pridružio se obrani grada. Gospodin Josić kaže kako je bitan datum za obranu Vukovara bio 4. srpanj 1991. kada su na vlastitu inicijativu vukovarski branitelji preuzeli cijeli grad kako bi mogli organizirati obranu. Kaže da je upravo zbog toga Vukovar izdržao toliko dugo. 25. kolovoza 1991. počeo je napad na Grad heroja. Gospodin Josić svjedoči kako na početku napada, dok su branitelji imali i ljudi i naoružanja, neprijatelj nije mogao ništa, a s vremenom napadi su postajali žešći, sve više je bilo poginulih, a sve manje municije. Gospodin Josić kaže: Svaki je dan bio najgori, jer su napadi bili svakodnevni i svaki dan je netko poginuo. Govoreći o obrani Vukovara, gospodin Josić, spomenuo je Tomislava Merčepa i Blagu Zadru kao najzaslužnije za organizaciju obrane grada, posebno se osvrnuo na pokojno Blagu Zadru. Blago Zadro je za nas bio otac, on nama nije zapovijedao, nego je on nas vodio. Kamo smo mi išli, on je išao prvi., rekao je gospodin Josić te nadodaje kako je smrt Blage Zadra (16.10.1991.) bila početak kraja. Branitelji više nisu imali ni ljudi ni municije. 2. studenog 1991. Vukovar je presječen, a 18. studenog Vukovar je pao u srpske ruke. Gospodin Josić svjedoči kako je tog dana bio u Borovu naselju gdje se zajedno s dijelom suboraca predao te je odveden u logore u Srbiji gdje je proveo devet mjeseci nakon čega je razmijenjen 14. kolovoza 1992. godine. Nakon svjedočanstva gospodina Tomislava Josića uslijedio je nastup bogoslovskog Ben(d) Sirah s pjesmom Zvona moga grada Zvonka Špišića i Drage Britvića. Potom je bogoslov prve godine Vedran Jakić pročitao odlomak Zvona iz djela Naranče i mrtve ribe autorice Mirne Šitum.
Posljednji govornik večeri bio je primarius dr. Ante Zvonimir Golem, kirurg u KBC Zagreb, dragovoljac, član mobilne kirurške ekipe i pomoćnik zapovjednika Glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske. Primarijus Golem rekao je kako je početak sanitetskog stožera bio u Zagrebu na Rebru gdje se tridesetak ljudi, predvođeni dr. Ivanom Prodanom, koji su bili spremni otići i pomoći tamo gdje je trebalo. Doktor Golem prisjetio se jednog događaja kad je na Rebru primio jednog 14-godišinjeg Srbina kojeg je obitelj ostavila u mitraljeskom gnijezdu da pokriva njihov bijeg. Dječak je bio ranjen i primljen od hrvatske strane kao i svaki drugi pacijent te je primio svu potrebnu njegu, čak je ležao u sobi s pripadnicima ATJ Lučko, koji mu nisu ništa zamjerali. Prim. Golem svjedoči kako se u rat išlo vjerom i srcem i da svatko tko govori da se moglo više želi baciti sjenu na svakoga tko je u rat išao srcem bez oružja i uniforme. Doktor Golem prisjetio se 16. studenog 1991. kada su ga pozvali da s oklopljenim autobusom, koji je imao 25 ležajeva od u Vukovar pokupiti ranjenika. Pošto je autobus zbog težine od tridesetak tona išao brzinom od 20 km/h, stigao je do Našica gdje su mu rekli da se okrene jer je Vukovar pao. Kaže doktor Golem, kako su samo ostavili autobus u Našicama i vratili se u Zagreb da saznaju kakva je situacija. Prvi dio akademije završio je recitacijom pjesme Zapali svijeću majko mons. prof. Ivana Goluba koju je pročitao bogoslov treće godine Višeslav Foretić nakon čega je bogoslovski bend izveo pjesmu Nikše Krpetića Najdraža mati. Voditelji akademije bili su bogoslovi Antonio Kovačić (III.) i Matija Slišković (IV.).
Završetak akademije upriličen je u dvorištu Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa gdje je molitvu za poginule branitelje, za obitelji i mir u svijetu, za sve pogođene raznim nedaćama, za siromahe predvodio vlč. Vlado Razum, duhovnik, a svaki sudionik mogao je zapaliti lampaš za poginule heroje naše Domovine.
Hrvoje Hegedušić – Vukovar
„Stoji grad…
Pod kišom čelika, ognja i smrti
Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti
Stoji grad…
Vječan k’o narod, ponosno stoji
I posljednje dane dušmanu broji
Vukovar…
Iz majčinog krika sloboda se rađa
I uskoro bijela zaplovit će lađa
Do Sunca…
Iz krvi i bola niknut’ će cvijeće
I nikada narod zaboravit’ neće
Vukovar!“
Patrik Paulić
