Prigodom 162. godišnjice rođenja (1857. – 2019.) Sluge Božjega Josipa Langa, pomoćnog biskupa zagrebačkoga
U nedjelju, 27. siječnja 2019., bogoslovi i odgojitelji Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu organiziraju i sudjeluju u euharistijskom slavlju, u crkvi Sv. Marije na zagrebačkom Dolcu, tijekom kojega će se spomenuti zaslužnoga duhovnika i rektora, potom zagrebačkoga pomoćnog biskupa i Sluge Božjega dr. Josipa Langa. Misno će slavlje u 11 sati predvoditi preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskga sjemeništa u Zagrebu, na Šalati.
Josip Lang rođen je 25. siječnja 1857. godine u mjestu Lepšić, župa Ivanić Grad, u obitelji Karla Langa, porijeklom iz Pečuha, i majke Marije r. Zopf, rođene u Ivanić Gradu. U Lepšiću obitelj Lang je zakupila nadbiskupski mlin. Nakon Lepšića obitelj Lang je odselila u Zagrebu na Ksaversku cestu gdje je otac kupio mlin, ali tu se ipak nisu dugo zadržali nego se uputili u Breganu i opet ubrzo Novake kod Jastrebarskog.
„Providnost je dovela obitelj Karla Langa u blizinu Volavja. Gospa je htjela da mali Josip odraste u sjeni Njezina svetišta. Da ga Ona uhvati za ručicu i provede kroz život, da ga nauči ljubiti Isusa, da mu sačuva čisto i neokaljano srce. (…). Kad je počeo ići u školu, u Jastrebarsko, kad god je mogao svratio bi se Majci Božjoj Škapularskoj i žarko molio pred Njezinim kipom. I poslije, kao biskup, kad god bi došao u Jasku, posjetio bi samostan i drago Gospino svetište. I još nešto; nikad ne bi otišao, a da se ne bi napio vode iz Gospina bunara. (…). Pepek je bio Gospin izabranik, o tome nema sumnje. Kod Nje je uvijek mogao naći zaštitu i utjehu. Ali… već zarana dala mu je na znanje da s Njoj ide istim putem kao i prema Kristu, križnim putem. (…) Tata se naglo razbolio od upale pluća. Bio je inače veoma jak i snažan čovjekm punokrvan. Bolovao je samo nekoliko dana. Po ondašnjem običaju liječnik mu je pustio krv, ali, govorili su, prekasno. I Karlo Lang je umro. Bilo je to u svibnju 1964. Imao je istom 37 godine. Pokopali su ga u Jastrebarskom, prvog na tek otvorenom, novom groblju. I dana se nad njegovim grobom diže spomenik koji su mu postavili žena i djeca. Tatina smrt teško je pogodila Pepeka. Mama je prema njemu bila bezrazložno stroga, a u tati je imao zaštitu. (…).
Pepek nije mogao pravilo izgovarati neke suglasnike, one grlene: k, g, h. U školi su mu se djeca zbog toga rugala. Odlučio je da tu svoju manu ispravi. Žene u Novakima govorile su mami da liječnik mora Pepeku prerezati vezicu ispod jezika. Ali Pepek je radije poslušao drugi savjet. Istjerat će pogrešku ustrajnom vježbom. Imao je čvrstu volju. Odlazio bi nekamo gdje ga nitko nije mogao čuti, pa bi glasno i oštro izgovarao riječ rog. I uspio je. Izgovor mu je zauvijek ostao čist i pravilan. Kad ga je poslije jedan svećenik upitao zašto nije za vježbu uzeo riječ Bog, Josip je odgovorio: E, ne smije se ime Božje izgovarati uzalud.“
Nakon očeve smrti majka Marija je sa svojom djecom još tri godine živjela u Jastrebarskom, a potom je odselila u Zagreb gdje je Josip nastavio s pučkom školom, a potom i gimnazijom da bi 1874. godine stupio u sjemenište i započeo svoj put prema svećeništvu. Nakon prve godine studija teologije, 1877. godine, bio je poslan u rimski zavod Germanicum et Hungaricum odakle je polazio studij teologije na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je 1880. godine postigao doktorat iz filozofije. Za svećenika je zaređen 16. rujna 1883. godine u Zagrebu. Kao kapelan službovao je u Zlataru (1883. – 1884.), potom je imenovan duhovnikom u bolnici sestara milosrdnica u Zagrebu (1884. – 1885.), a tijekom daljnjih petnaest godina (1885. – 1900.) vršio je službu duhovnika i profesora religije, pedagogije, povijesti i hrvatskoga jezika te neobvezatno talijanskoga jezika na Učiteljskoj školi sestara milosrdnica. Nakon plodnog i zahtjevnog rada u Učiteljskoj školi imenovan je na vrlo važnu i bremenitu službu duhovnika bogoslova Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu i tu je službu vršio tijekom osam godina (1900. – 1908.). U ožujku 1908. imenovan je kanonikom Prvostolnog Kaptola zagrebačkoga, a ujesen rektor Bogoslvije (1908. – 1912.). Nakon dvanaest godina službe u Bogosloviji imenovan je župnikom katedralne župe Sv. Marije na Dolcu (1912. – 1914.). U obavljanju župničke službe zatekla ga je vijest da je imenovan zagrebačkim pomoćnim biskupom (1915. – 1924.).
U svojoj pastirskoj službi bio je revan, u svemu bliz nadbiskupu kao i svećenicima u svakoj potrebi i poteškoći, a na osobiti način bio je prijatelj i apostol zagrebačke sirotinje, bolesnih i napuštenih koje je on pridizao, tražio, pomagao i tako im sve više približavao lik Krista patnika kao i onog koji je bliz svima nama u našoj patnji. Bolest mu se sve više primicala, sve ga više nagrizala sve dok nije morao leći u krevet u kojem je svednevice molitvom i žrtvom svjedočio Božju ljubav i brigu za čovjeka. Umro je na glasu svetosti 1. studenoga 1924. godine, na svetkovinu Svih svetih, a 4. studenog pokopan na Mirogoju. Već sljedeće 1925. godine, 8. studenoga, tijelo biskupa Langa u pratnji velikoga mnoštva naroda preneseno je u crkvu Sv. Marije na Dolcu gdje se i danas nalazi.
Zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac je 1. studenoga 1943. godine izdao je „proglas o prikupljanju pisama i spisa dra Josipa Langa, pomoćnog zagrebačkog biskupa“ u kojem iznosi razlog pokretanje biskupijskog informativnog procesa u svrhu Langove beatifikacije, a taj je „da se glas o njegovoj svetosti u hrvatskom narodu do danas ne samo sačuvao, nego sve više i raste, napose zbog izvanrednih uslišanja, koja se pripisuju njegovom zagovoru“. Poradi ratnih i poratnih okolnosti, koje su za Crkvu bile jednako teške, proces nije mogao ići željenim brzinom te je 1981. godine završen biskupijski dio glede prikupljanja dokumentacije, svjedočanstva i drugih potadaka koji se traže od Kongregacije za proglašenje svetim.
U župnoj crkvi Sv. Marije na Dolcu u svetištu crkve, kod pričesne klupe, položeni su posmrtni ostaci Sluge Božjega Josipa Langa. To je mjesto molitve, sabranosti i mjesto jedostavnosti i predanosti u volju Božju. Značajke njegova života – ljubav i osjetljivost za potrebe nemoćnih, slabih i nezaštičenih – itekako su aktualne.
