Prva tribina u akademskoj i bogoslovskoj godini 2016./2017.
Papa Franjo, 4. rujna ove godine, svetom je proglasio Majku Tereziju. Kao da u taj događaj i slavlje Katoličke Crkve nismo u dovoljnoj mjeri pristupili kao izvoru milosti i pruženoj prilici „da i mi činimo tako“ kako je ona činili – ponavljajući geste ljubavi Božjega Sina. Njezin otac Kole (Nikola) sljedećom rečenicom joj je u srce i pamet usađivao važnost geste ljubavi prema bližnjem: „Kćeri moja, nikad ne uzmi zalogaj, a da ga ne podijeliš s drugima!“ Vrata obitelji Bojaxhiju bila su svakom otvorena, naročito siromahu. „Tu je mlada Gonđa (Agneza) vidjela ljubav na djelu, angažiranu za one koji pate. Njoj je prva škola za misije bila njena kuća i obiteljski život.“ Lazar, brat sv. Majke Terezije, o majci Drani pripovijeda sljedeće: „Moja je majka bila vrlo jaka, neslomiva žena. Bila je ujedno blaga, umiljata, plemenita i osjećajna za siromahe. I vrlo pobožna. Čini mi se da Gonđa mnogo sliči našoj majci. U njoj uvijek otkrivam majčin lik. Bila je ozbiljna, s puno smisla za disciplinu.
Znala je u kući držati red, dobro nas je odgajala, s malo riječi, više životom i primjerom. Nije dopuštala da nam išta manjka. Svaku večer smo skupa molili.“ Potaknuti događajem kanonizacije Majke Terezije i misijske nedjelje kada se spominjemo misionara i svih onih kojima se po prvi puta, riječju i primjerom života, naviješta jedinoga Spasitelja svijeta Krista Gospodina, 26. listopada 2016., bogoslovska zajednica organizirala je tribina na temu, prema sugestiji predavača, „Sjećanje na Majku“. Ta je tribina ponajmanje bila suhoparno predavanje nego ponajprije svjedočanstvo milosnih trenutaka blizine, ljubavi, navještaja Božje dobrote i brige za čovjeka koje je u svakom susretu doživio i živio gost tribine dr. sc. Drago Štambuk, liječnik, književnik i dugogodišnji diplomatski predstavnik – veleposlanik Republike Hrvatske u raznim državama svijeta, a ovdje na osobiti način ističemo obnašanje veleposlaničke službe u Indiji gdje je proveo brojene trenutke susretanja, rada i molitve s Majkom Terezijom, a također je nazočio njenom sprovodu.
Kao svestran, izuzetno načitan čovjek, širokih pogleda i s pregršt iskustva podijelio je dr. Štambuk pojedine dionice svoga životnoga puta s nama. Kao što je već spomenuto predavač je izlaganje naslovio „Sjećanje na Majku“ i time je naglasio kako sv. Terezu od Calcutte preferira zvati „Majkom“, a razlozi za to uslijedili su vrlo brzo. Prva asocijacija na Indiju Štambuku bila je Majka Terezija te ju je silno želio susresti. To ga je potaknulo da prije samoga puta posjeti sestre Misionarke ljubavi u Zagrebu koje su ga povezale s Majkom i po njemu Majci poslale simbolični poklon, a koji mu je, kako kaže: „Postao još većim motivom pronalaska Majke.“ Prvi put, kao hrvatski veleposlanik, s Majkom se osobno susreo 4. ožujka 1995. u Calcutti. Svatko je Majku mogao na prvi pogled doživjeti kao pogrbljenu staricu, istrošenu i ispijenu, pa tako i dr. Štambuk, međutim ubrzo u prvi plan dolaze značajke njezina lika i života koje su dar neba, a tako potrebne čovjeku i svem svijetu: dobrota, ljubav, nježnost, izravnost, skromnost, jednostavnost i neugasiv žar ljubavi i brige za bližnje. Zbog njenih karizmi, kako predavač kaže, u svakom susretu s njom osjetio je Božju prisutnost.
Zatim je dr. Štambuk prepričao neke dijelove njihova razgovora, a napose se osvrnuo na razgovore o Hrvatskoj, naglašavajući njenu povezanost s našom domovinom. Prije svega, tu misli na oce isusovce Antu Gabrića i Franju Jambrekovića, koji su joj bili uzori i poticaj u odluci za odlazak i rad u misijskim zemljama – Bengaliji, a također je s velikim poštovanje govorila o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću. Osvrnuo i na majku sv. Terezije, Dranu Bojaxhiu, koja je svoju kćerku Gonđa (Tereziju) u Zagrebu otpratila za Irsku gdje je započela svoju misionarsku formaciju. Predavač je potom nastavio kazivati neke od događaja koje je proživio uz Majku. Između ostalih, spomenuo je svoj doprinos u djelovanju sestara ponudivši svoje liječničko znanje i struku te ih dodatno poučio u palijativnoj njezi bolesnika. Napravio je i malu digresiju povezujući svoj liječnički poziv koji je još kao osnovnoškolac odabrao zbog „pomaganja ljudima“ i poziv koji je u sebi nosila majka Terezija.
Dr. Štambuka se posebno dojmila gesta kojom tamošnji stanovnici iskazuju nekome čast i zahvalnost, a ta je poklon do zemlje i doticanje stopala. Uzvrat Majke Terezije na tu nečiju gestu bilo je polaganja ruku na glavu svakome od njih. Dr. Štambuk se tako približio 1997. godini kada je Majka napustila ovaj svijet. Prije samog trenutak smrti pohodio je Majku u bolnici i s tog susreta nosi posebnu uspomenu koju mu je podarila umiruća Majka – mali Gospin kip te popratila riječima: “Uzmite je i držite pored sebe, ona će Vas čuvati!“ Spletom okolnosti, telefonski se čuo s Majkom tek nekoliko sati prije njene smrti, a posebno je naglasio njene zadnje riječi:“ Molite za mene!“ Posebno nas su nas se dojmile riječi da je sv. Terezija „utjelovljenje Bogom dane sućuti i svjetionik u tami ovoga svijeta.“ Stoga, neka i nama svijetli kao divan primjer poniznosti, požrtvovnosti i ljubavi. Njenim primjerom težimo biti heroji koji će mijenjati svijet „malim djelima, učinjenim s velikom ljubavlju“. Govoreći o svetosti, dr. Štambuk je istaknuo, kako se tu ne radi o savršenim ljudima, nego svetost je “herojstvo i spremnost neprestano činiti dobro“. Tribinu su vodili novi voditelji – bogoslov IV. godine Leopold Ćurčić i bogoslov II. godine Matija Slišković, projekcije je pripremio bogoslov II. godine Robert Medved, a izvješće s tribine sastavio je novi izvjestitelj i kroničar bogoslov I. godine Karlo Topalović. Leopold nas je uveo u tribinu i predstavio gosta te moderirao tijek diskusije, a završnu riječ i molitvu predvodio je Matija Slišković. Zahvaljujući dr. Dragi Štambuku Matija je svima prenio svjedočanstvo jedne hinduističke obitelji koja je nakon razgovora s Majkom i molitve dobila milost imati vlastitu djecu.
Bila je to za sve nas jedna divna večer, puna korisnih i jakih svjedočanstava ljubavi i milosti kojima nas Bog dariva i preko jednostavnih ljudi potiče da i mi „činimo tako“, činimo dobro. (kt)