U subotu, 27. rujna 2014., na spomendan Sv. Vinka Paulskoga – utjelovljenje ljubavi i služenja najmanjima te na sedamnaestu obljetnicu uspostave Požeške biskupije, sedmorica mladih ljudi – bogoslova, po rukama požeškoga biskupa mons. dr. Antuna Škvorčevića primila su sakrament reda đakonata. Požešku katedralu Sv. Terezije Avilske, do posljednjega je mjesta ispunio vjerni Božji narod sa svojim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima na čelu sa pastirom mjesne Crkve.
Osim svećenika mjesne požeške Crkve bili su nazočni i svećenici drugih biskupija, a među njima poglavari iz đakovačke Bogoslovije predvođeni rektorom Mo Ivom Andrićem, potom je Međunarodno sjemenište Sedes Sapientiae predstavljao ekonom i odgojitelj don José de Jesús Huerta te u ime zagrebačke Bogoslovije bili su nazočni novi odgojitelj vlč. Ivica Cujzek, odgojitelj vlč. dr. Mislav Kutleša koji je nekima od ređenika bio odgojitelj te rektor Anđelko Košćak koji je ujedno u tijeku misnoga slavlja i obreda ređenja pozvao kandidate i jamčio za njihovu prikladnost.
Od ređenika dvojica su bogoslovsku fomaciju i filozofsko-teološki studij polazili u Đakovu – Marko Čubelić iz Suhopolja i Oliver Kranjčić iz Uljanika, potom Roko Ivanović iz Đulovca formaciju i studij polazio je na Filozofsko teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu, Krunoslav Juraković iz Zapolja i Krunoslav Siroglavić iz Oriovca, formaciju i studij tijekom dvije godine, polazili su u Zagrebu potom su nastavili u spomenutom sjemeništu Sedes Sapientiae u Rimu, a Ljubiša Krmar iz Starog Petrovog Sela i Robert Kupčak iz Starog Graca formaciju i studij polazili su u Zagrebu.
S obzirom da je cjelokupno slavlje prikazano na web stranici Požeške biskupije ovdje donosimo zahvalni govor i svjedočanstvo formacije i studija koje je đakon Ljubiša Krmar iznio na svečanome ručku u Domu pape Ivana Pavla II u Požegi.
“I umirit ćemo pred njim srce svoje” (1 Iv 3, 19b).
Preuzvišeni Oče biskupe Antune, poštovani svećenici, đakoni, bogoslovi i sjemeništarci, dragi roditelji, braćo i sestre i prijatelji.
Sveti Ivan pišući Evanđelje učinio je značajnu iznimku nazvavši sebe učenikom kojega je Isus ljubio. Na prvi pogled kao da je izdvojivši sebe želio dati sebi na važnosti. Tu formulu susrećemo na brojnim mjestima u njegovom Evanđelju, ljubljeni učenik naslanja glavu na Isusa za posljednjom večerom, nalazi se uz majku ispod križa, trči s Petrom na grob o uskrsnom jutru. Opažamo da Ivan sebe ne imenuje imenom, nego opisuje samoga sebe kao učenika kojega je Isus ljubio, tako shvaća sebe, to mu je najvažnije u odnosu s Isusom, nema ničega važnijega. On sebe shvaća kao čovjeka kojega je Isusova ljubav obilježila. I nama je nečija ljubav, ljubav nekog značajnog u našemu životu određujuće. Ako smo sretni onda je to određujuća ljubav, jer nas voli majka i otac, sestra i brat, prijatelj tko god to bio! I mi zaređeni đakoni danas svjedočimo upravo to da nas je Gospodin zavolio svojim pogledom i krijepio nas svojom milošću kako bismo odgovorili njegovu pogledu i ustrajali na putu za njim. Uz sv. Ivana i mi shvaćamo kako ljubav dodiruje srž ljudskog života kada za sebe kaže da je učenik kojega je Isus ljubio. Želio bih spomenuti ono što nas uče naučitelji kada razlažu Sveta pisma i govor o učeniku kojega je Isus ljubio. Objašnjavaju nam koji je puno važniji razlog zašto Ivan uzima ovu formulu. Htio je da svatko tko čita njegov tekst, posebno onaj koji ga naviješta smije ući u kožu učenika kojega je Isus ljubio, kako bi se našao u odnosu s njime. Nije govorio teoretski nego iz vlastitog osobnog iskustva poziva nas kako trebamo s Isusom graditi svoje poslanje, navješćujući snagu Božje ljubavi prisutne u njegovoj riječi i euharistijskim prilikama.
Riječi zahvale kojima smo ispunjeni i koje bismo željeli izreći nisu dostatne kako bismo izrazili ljubav i silna djela što je u našim životima učinio Gospodin.
Ponajprije naša hvala ide Svemogućem Bogu koji nas je pozvao u život i u srce svakoga od nas utisnuo svoj poziv, poziv da ga slijedimo u svetom zvanju. Riječi zahvale upućujemo i našim roditeljima koji su prihvatili dar života darovan od Boga.
Hvala vam, dragi naši roditelji za svu žrtvu u našemu dosadašnjem životu, za sve brige i svaki korak koji je bio vođen vašom rukom. Možda ste u početku kada smo vam rekli da osjećamo svećenički poziv bili u dvojbama ili vam je to bilo nerazumljivo, danas promatramo vaša nasmiješena lica i vidimo suzu radosnicu. Hvala vam za svaku tihu molitvu upućenu Bogu da blagoslovi svaki naš životni korak.
Preuzvišeni Oče biskupe! Od srca Vam čestitam dan naše Požeške biskupije i obljetnicu Vašega biskupskog ređenje. Vi ste u nama prepoznali Božji poziv i poduzeli sve kako bi Isusov glas postao ne samo poziv nego zaista zvanje. Za sve ono što ste za nas učinili, što ste vjerovali u naše zvanje i onda kada smo se odvraćali od Njegova pogleda, kada je u nama vidio ljubljenog učenika, a napose kroz vrijeme studija i formacije bili nam potpora i podrška svojom molitvom i brigom. Neka Gospodin blagoslovi Vaše služenje i sve ono što svakodnevno činite kako bi naša mjesna Crkva slijedila apostolski trag u hodu za našim Učiteljem i Pastirom, Isusom Kristom.
Kroz rast i sazrijevanje, osluškujući Božji poziv oni koji su ga među prvima u nama prepoznali bili su naši župnici koji su svjedočanstvom vlastitog života duboko u nama ražarili ljubav prema Bogu i Crkvi. Hvala vam što smo po vam osjetili radost duhovnog zvanja, svjedočanstvo molitve i života u Bogu.
Riječi zahvale upućujemo također svima koji su nas odgajali kako u filozofsko – teološkom studiju tako i u ljudskosti kako bismo znali vidjeti čovjeka. Veliko hvala našim odgojiteljima; kako onima iz malog sjemeništa na Šalati gdje smo većina od nas boravili, isto tako i odgojiteljima i profesorima u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, Kolegiju Družbe Isusove na Jordanovacu te Kolegiju Sedes Sapientiae u Rimu. Neka Gospodin obilno izlije svoj blagoslov na svaki njihov korak u izgradnji svećeničkih kandidata.
Ovdje pozdravljamo prečasnog Josip Krpeljevića, voditelja naše neposredne priprave tijekom ovoga mjeseca. Unatoč svojim svećeničkim i župničkim obvezama svaki slobodan trenutak proveo je s nama. Hvala vam na svakom trenutku provedenom s vama u kojem ste nam nastojali svjedočiti prvenstveno radost svećeničkoga zvanja, važnost intelektualne i duhovne dimenzije u našemu poslanju, ali i ozbiljnost vremena u kojem živimo i izazovima koji su pred nama.
U liturgiji ređenja čuli smo mnoštvo poticajnih riječi koje su se duboko urezale u srca nas đakona, riječi su to kojima nas je Crkva opremila za služenje i djelo naviještanja Krista Uskrsloga. Geslo koje smo izabrali glasi „“I umirit ćemo pred njim srce svoje” (1 Iv 3, 19b).
Danas, po polaganju biskupovih ruku, izlijevanjem Duha Svetoga, opečaćeni sakramentom svetoga reda želimo služiti Bogu i ljudima u svetom redu đakonata i trajno u Gospodinu umirivati svoje srce jer kao što veli sv. Augustin „nemirno je srce naše, dok se ne smiri u njemu, jer za sebe nas svori“.
Kad smo polazili u sjemenište i bogosloviju mnogi su rekli kako će moliti za nas kako bismo ustrajali na putu formacije prema svećeništvu. Neka i dalje nastave Bogu uzdizati svoj glas kako bismo bili revni i sveti djelitelji Božjih otajstava i Božji suradnici u Njegovoj žetvi.
Oče biskupe, draga braćo i sestre još jednom svima iskreno HVALA! Vama u čast podižem čašu, a pozivam i vas da to učinite. Živjeli!!!
