“Na kraju svog života nećemo biti suđeni
po tome koliko smo stekli diploma,
koliko smo zaradili novca
ili koliko smo velikih djela učinili.
Bit ćemo suđeni prema –
‘Bio sam gladan i nahranili ste me.
Bio sam gol i zaogrnuli ste me.
Bio sam beskućnik i primili ste me.’
– sv. Majka Tereza
Na dan sjećanja žrtava Vukovara i Škabrnje, 18. studenoga 2020., nekolicina bogoslova zajedno s duhovnikom, prečasnim Vladom Razumom, odlučila je u ime Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa pohoditi grob našega pokojnog brata i kolege, bogoslova i magistra teologije, Josipa Fruka.
Spominjući se tolikih žrtava koje su položile svoj život za Domovinu, željeli smo odati počast i zahvaliti Gospodinu za Josipov svećenički poziv. S tim mislima uputili smo se u Josipovu župu Svih svetih, Bedenicu. Ondje nas je dočekao prečasni Ivan Vragović, bedenički župnik. Isto tako, ovome susretu pridružila se i Josipova obitelj. Najprije smo posjetili župnu crkvu, gdje smo u zajedništvu sa župnikom i Josipovom obitelji molitvom i pjesmom iskazali hvalu Gospodinu. Nakon toga pohodili smo grob našega brata Josipa. Stojeći okupljeni oko groba, molili smo za dušu pokojnog bogoslova Josipa. Molitvu je predmolio prečasni Vlado Razum, duhovnik. Posebno dirljiv trenutak uslijedio je nakon same molitve. U razgovoru s obitelji sjetili smo se riječi i djela našega brata Josipa, njegovoga svjedočanstva vjere u Gospodina, ali i svjedočanstva čovječnosti. One čovječnosti kakvu su iskazali i naši branitelji, čovječnosti bez ustezanja, bez previše promišljanja. Njegova djela ljubavi upisana su u srca svih nas s kojima se Josip susretao. Grob pokojnog brata nalazi se s pogledom na njegovo rodno mjesto, naselje Bosna, koje se nalazi odmah pokraj naselja Bedenica, gdje i teritorijalno pripada općini i župi Svih svetih. U svjedočanstvu Josipove sestre Marinke mogli smo čuti kako je Josip imao veliku želju svoju svećeničku službu vršiti u zavičaju kakav je zavičaj Bosne, odnosno Bedenice: kraj koji je okružen s više gora, kraj koji je prepun ljepotama prirode u kojoj je Josip tako rado boravio, kraj koji je okružen toplim i vedrim ljudima, ljudima dobrog i iskrenog srca. Tu ljubav prepoznali smo i mi bogoslovi. Svake godine dobri i vrijedni ljudi iz ovoga kraja daruju svoj dio uroda za potrebe naše Bogoslovije. Veliko im hvala na tome.
Josip je u ovome bregovitom zavičaju proveo svoje djetinjstvo, ali i svoje mladenaštvo. Ovdje je Josip sazrijevao u muškarca i prvi put osjetio da ga Gospodin zove na jedan drugačiji put, neobičan i nesvakidašnji, teško objašnjiv, ali opet vrlo jasan, put služenja Gospodinu i ljudima. Na tome putu Josip je susretao nas bogoslove, odgojitelje, naše radnike, časne sestre, svećenike i kolege studente. U svima nama, Josipov odlazak s ovog svijeta ostavio je neizbrisivi trag. Trag koji nas tjera da dublje promislimo i razmotrimo Josipov život, ali i naš vlastiti. Josip je bio primjer revnog bogoslova i studenta, čovjek pun jednostavnosti, otvorenosti i iskrenosti. U Josipu i mi mlađi bogoslovi mogli smo prepoznati žar za svećeništvom, žar za nasljedovanje Isusa Krista te ljubav prema našoj nebeskoj Majci, Djevici Mariji. Taj žar Josip nije sebično držao za sebe, svi smo mogli „opeći se“ Josipovom ljubavlju prema bratu čovjeku.
Ovaj susret zaključili smo kratkim druženjem oko zajedničkog stola u župnome dvoru u Bedenici. Pokojni brat Josip vrlo je rado bio dionik toga zemaljskog stola, a sada vjerujemo da je dionik onog Nebeskog stola za koji smo svi pozvani. Zahvaljujemo bedeničkom župniku, prečasnom Ivanu Vragoviću, što nas je otvorena i radosna srca primio, kao i svim župljanima župe Bedenica od čijih plodova zemlje i rada marljivih ruku naša zajednica živi. Našu zahvalu upućujemo i Josipovoj obitelji: hvala vam na daru ovoga susreta, susreta riječi, utjehe, spomena, na susretu zahvalnosti za Josipov život!
Matija Filipović, bogoslov V. godine
