Nedjeljno prohladno jutro, odvagivanje prtljage, hrane, a ponajprije odjeće… sve i svi su tu i krećemo crvenim kombijem zagrebačkim širokim avenijama, potom na “zloglasni” rotor koji još uvijek nije zatvoren, prema Lučkom i dalje prema Kvarneru… ne baš do mora, nego u prekrasan nacionalni park Risnjak! Dijelom asfaltirana cesta, dijelom – dobar i uređen – makadam i eto nas na cilju. Doručkovali kratko i brzo, zubi cvokoču, noge sve hladnije… valja krenuti i čim prije se ugrijat, jer vani je -5! Lijepo uređena staza, poput Premužićeve, prekrasne udoline, bukova šuma, poneka pahulja snijega, grane odjevene u bijele haljine – prepune inja… i eto nas pred Domom (1418 m) kojega je podigao Josip Kalasancije Schlosser. Postajalo je sve hladnije, vjetar nesmiljeno puše… dom otvoren! – ušli, malo se ugrijalo, zasladili čokoladom i krenuli na vrh. Sve strmije, sve više snijega, sve jači vjetar koje sve nosi pred sobom, zamalo i nas koliko je jak… međutim, iako je 15 ispod nule, nedamo se, a tu je penjanje uz sajlu – bez rukavica! Prekrasna osjećaj, upravo onda kada nije lako do cilja, kada bi u svakom trenutku odustao i rekao, pa što mi to treba… Došli smo do vrha – neki na sam vrh (1528 m), a neki desetak metara do vrha – Antonija i Zdravko Maltar koji su se sve više veselili mladim ljudima koji i ono zadnje daju od sebe da postignu cilj, potom Borna Validžić koji je uz redoviti ruksak nosio i fotoaparat, potom Kristijan Barišić, Mijo Radić, Vedran Jakić koji je vjerujemo, kao vrstan orguljaš, u ponekom “fijuku vjetra uhvatio” inspiraciju za skladbu i “uvod u misno slavlje” te Mario Perinec i Anđelko Košćak. Kako je to kod planinarenja – spuštanje je teže, ali sve je išlo dobro, jedni smo druge pratili, čekali, pomagali… predivno! Prije polaska doma u Zagreb izmolili smo Srednji čas i u ime Božje krenuli, slušali prijenos utakmice, nije izgledalo dobro…, bolje prospavat…
Sestre u kuhinji su nam spremile vode, jabuke, dvadesetak sendviča… Putem, na početku planinarenja, susreli smo premorene i gladne putnike iz daleka…, isprva smo bili zatečeni tim prizorom te pomislili da su to neki planinari koji se vraćaju s planine, a potom pomalo uplašeni kada smo bili sigurni da to nisu planinari, nego… Nismo poput dobro situiranog svećenika i levita iz Isusove prispodobe okrenuli glavu i nastavili svojim putem, nego smo sa Samarijancem “preskočili plot političke igre korektnosti, grubosti i sebičnosti” i pružili ruku braći koji su tražili samo malo kruh i vode i za to nam rekli hvala, a (ja): “Sretno, Bog vas blagoslovio i čuvao!” Vjerujem da ćemo se s njima još negdje sresti, ako ne ovdje, onda u vječnosti zasigurno. Ostali smo tek na nekoliko sendviča, nitko nije bio gladan… (ak-r)
