Hodočašće duhovne grupe Sluga Božji Franjo Kuharić: Katedrala – Remete, subota, 18. travnja 2015. godine
Duhovna grupa sluge Božjega Franje Kuharića pod vodstvom bogoslova pete godine Tomislava Sanića, namjesto uobičajenog Teološko-pastoralnog razgovora, organizirala je susret koji se nije temeljio samo na razgovoru o bl. Alojziju Stepincu, već upoznavanje s jednim od njegovih hodočasničkih puteva, usmjerenih svetištima Blažene Djevice. Poznato nam je da su kako Blaženik tako i Sluga Božji nadbiskup Franjo Kuharić često subotama hodočastili u Remete, stoga smo se i mi odlučili poći njihovim putem prema tom svetom mjestu. Iako nam nije prvi puta da smo pješice hodočastili u Remete, ali je u svakom slučaju bio poseban doživljaj, jer su nas na tom hodočašću pratili birani isječci iz Blaženikovih govora i propovijedi.
U subotnje kišno jutro, 18. travnja 2015., okupili smo se u zagrebačkoj prvostolnici oko groba bl. Alojzija Stepinca te, dajući vremena da se skupe svi koji žele prisustvovati hodočašću, čekanje smo proveli u osobnoj molitvi, a potom je uslijedila zajednička uvodna molitva, te smo, 10 minuta prije devet sati, krenuli iz katedrale. Na izlazu nas je dočekala kiša, koja nas nije nimalo obeshrabrila da krenemo na put.
Nakon petnaestak minuta hoda došli smo do naše prve postaje – kapelica Gospe Žalosne u Novoj Vesi, gdje nam je Nikica Posavi prenio riječi blaženog kardinala iz propovijedi izrečenoj na Mariji Bistrici prigodom hodočašća 1941., a bila je o svrsi hodočašćenja.
Kako smo sve više kisnuli, u mislima sam prebirao suze i patnje blaženog kardinala za sve opačine koje su počinjene u našoj domovini, protiv kojih se sâm blaženik borio… druga postaja bila je mirogojska crkva Krista Kralja i tu nam je Nikica prenio Blaženikove misli o važnosti obraćanja Mariji, koja posreduje kod Boga za nas, za mir u našoj domovini, kao i o svetosti kao uvjetu sadašnje radosti, a još više one buduće – vječne, u Božjem Kraljevstvu. Istina da se Blaženikove riječi odnose na stanje za vrijeme rata, 1942. godine, ali jednako tako vrijede odnosno odjekuju i u sadašnjem vremenu.
Molitvom, pjesmom, razgovorom nastavili smo
put kroz kišne i uvijek prometne ulice prema sjeveru, i prema našem cilju. Dolaskom na kraj ulice Kamenitog Stola ponovno smo stali, istina na okrjepu ali ne duhovnu već tjelesnu… kava, čaj, slatkiši, peciva…, a nakon toga je uslijedila šutnja – odlučili smo tih zadnjih nekoliko koraka do Remeta provesti u tišini i osobnoj meditaciji. Svatko je imao svoju molitvu, svoj način razmatranja, no može se sa sigurnošću reći da je svima srce bilo uz blaženika, i uz našu domovinu za koju je on redovito hodočastio u Remete.
Iako je put bio podijeljen na jednake dijelove među postajama, posljednji dio, proveden u tišini, je najbrže prošao, i ubrzo smo se našli pred ulazom u crkvu, u kojoj nas je dočekala Blažena Djevica Marija i molitva krunice koju su molili tamošnji vjernici. Nakon ulaska u crkvu, pozdravili smo domaćina – našeg Gospodina i spustili se na koljena pridružujući se u molitvi krunice. Molitvu krunice i hodočašće završili smo molitvom za proglašenje bl. Alojzija Stepinca svetim.
Zahvaljujući Svemogućem Ocu za tu prigodu p
ozdravili smo Kristove službenike, koji čuvaju to predivno mjesto, našu subraću karmelićane i uputili se našem domu – Bogosloviji.
Zahvaljujemo Ocu Nebeskome koji nam je omogućio to hodočašće, i svježe kišno vrijeme koje nas je pratilo, također zahvaljujemo našem subratu bogoslovu Tomislavu Saniću za zamisao i organizaciju kao i našem rektoru Anđelku za odobrenje ovog divnog puta kojem je i osobno prisustvovao zajedno s duhovnikom Vladom i prefektom Ivicom. (pr)
