Dana 3. svibnja 2016., na blagdan svetih apostola mučenika Filipa i Jakova, u prostorima Dvorana Vijenac u Zagrebu po drugi je put, nakon premijere na Otvorenim vratima Bogoslovije, izvedena predstava „Priorova priča“ u kojoj je sudjelovalo 16 bogoslova. Predstava je ovaj put bila upriličena za širu javnost te se njena velika posjećenost sastojala uglavnom od studentske mladeži. Njena dodatna novost bio je i humanitarni karakter zahvaljujući kojemu je za zahtjevnu operaciju u inozemstvu trogodišnje djevojčice sakupljena pripomoć od 4.977,50 kuna i 140 eura.
Da podsjetimo, „Priorova priča“ oslikava životni put jednog mladića za čije se ostvarenje duhovnog poziva, uz njega samog, molitvom i radom bori i njegova majka. Mladićeva borba u jednom trenutku nailazi na predaju te on napušta put prema svećeništvu sve dok ga na isti ne povrati njegova majka koja izražavanjem gorljive želje da „svećenik bude joj sin“ u njemu budi daleku i najednom opet tako blisku i intimnu čežnju prema svećeništvu. No, prije samog prihvaćanja reverende, krunice i knjige, simbolâ rasta i ustrajanja u bogoslovskom i svećeničkom životu, mladić se morao suočiti i sa samim sobom za što mu je bilo „potrebno barem malo snage“. Nakon silnog napinjanja takve snage, uslijedio je odmor: „Volim tišinu“, riječi su kojima je svoju priču posjetiteljima njegovog samostana završio prior, čovjek koji je zahvaljujući dotičnom iskustvu iz vlastite mladosti postao mudar i zahvalan. Ipak, u tome nije bio sâm, kao ni svaki drugi mladić koji osjeća duhovni poziv i koji u ovoj predstavi uočava barem neku sličnost s vlastitim životnim putem, jer se na kraju predstave vije himan zahvalnosti ne samo Božjoj, nego i ljudskoj pomoći: „Majko svećenička, tu svaku suzu tvoju, platit će, platit će tebi u nebu Gospod tvoj!“ (fj)
