Odlazak bogoslova treće, četvrte i pete godine bogoslovske formacije na duhovne vježbe početkom nove akademske godine, već je svojevrsna redovitost koja je ipak uvijek iznova i novost. Ove godine, duhovne vježbe trajale su od trinaestog do sedamnaestog listopada – nešto duže nego li prošlih godina jer su sami bogoslovi zatražili jedan dan više. Bogoslove je na duhovne vježbe pratio vlč. Vlado Razum, duhovnik.
Same duhovne vježbe prilika su da se, na samom početku akademske i formacijske godine, duboko udahne i prikupi snage za sve one izazove, pa i neizvjesnosti koje donosi ona donosi. Ta snaga dobiva se ponajprije u molitvama i slavlju svete mise koja je uvijek središte svakog katoličkog programa i života uopće, pa tako i samih duhovnih vježbi. No, poticaj su svakako i duhovni nagovori koji vode ka promišljanju i premišljanju vlastite svakodnevice kao i samo okruženje otoka Košljuna; otoka koji nudi bogatstvo u jednostavnosti i tišinu u kojoj čovjek može ponovno čuti glas Boga kojeg buka suvremenosti nastoji ušutkati. Duhovne vježbe daju onoliko koliko svaki polaznik osobnog napora u njih uloži. Međutim, ne može se zanemariti ni uloga voditelja duhovnih vježbi čije iskustvo, životno, molitveno i svećeničko može biti itekakva inspiracija svima prisutnima.
Voditelj duhovnih vježbi ove godine bio je fra Diego Deklić, franjevac koji i sam živi u redovničkoj zajednici franjevaca na Košljunu. Njegova srdačnost iznenadila nas je ugodno već prilikom samog našeg dolaska na otok gdje nas je fra Diego dočekao i prijateljski stisnuo ruku svakome od nas. Nakon dolaska na Košljun smjestili smo se u svoje sobe te je uslijedio kratak odmor nakon puta, a zatim i večera. U devet sati navečer, uslijedio je uvodni nagovor i zaziv Duha Svetoga. Na tom prvom nagovoru, pojašnjen je cilj duhovnih vježbi. Fra Diego taj cilj prepoznaje u povratku na ono što je važno ili, još bolje rečeno na onog koji je važan – a to je sam Bog. Bog je taj koji posvećuje sav naš život i rad, naša nastojanja i svakodnevne aktivnosti koje, ukoliko nismo s Bogom povezani, postaju samo teret koji ne donosi ploda.
Poradi ilustracije, fra Diego spomenuo je pismo sv. Bernarda papi Eugenu III. – svetac se naime nije ustručavao papi reći kako je i njegov važan papinski posao proklet ako ga odvuče u tvrdoću srca. Duhovne vježbe tu su kako bi se čitavim bićem vratili Bogu, kako ne bi dopustili da zaboravimo temelj svog života. Idućih dana uslijedio je govor o nizu tema koje su važne za jedan zdrav i temeljit kršćanski život. Teme o kojima je bilo riječ su: šutnja, opasnost mlakosti, kršćansko nastojanje u vidu trajnog obraćenja, molitva i naposljetku, Marija kao kriterij i uzor zdrave duhovnosti. Šutnja je bitan element duhovnih vježbi, kojeg nije uvijek lako poštovati ni održavati. Fra Diego nastojao je pojasniti važnost šutnje istaknuvši kako ona nije svrha samoj sebi. Čovjek je društveno biće koje se izražava govorom. Šutnja tu datost ne negira nego štoviše, omogućuje. Jer, za zdrav i smislen govor potrebno je promišljanje, potrebna je sabranost i prostor u kojem Gospodin može nama nešto reći kako bi i mi imali što reći drugima. U današnjem vremenu brojnih aktivnosti i rastresenosti, itekako je važno pronaći mjesto i vrijeme za sabranost i mir. Isus je sam odlazio u osamu kako bi molio, a ta potreba vremena samoće upisana je i u samog čovjeka.
Sljedeća tema o kojoj se govorilo bila je mlakost. Fra Diego istaknuo je mlakost kao jedan često neprimjetan ali vrlo opasan problem koji posebno lako pogađa Bogu posvećene osobe – svećenike, redovnike pa i bogoslove. Mlakost karakterizira jedno stanje u kojem se osoba više ne da od Boga iznenaditi, a sve dužnosti obavljaju se rutinski i mehanički. Potrebno ju je razlikovati od zamora, koji se svakome može dogoditi i koji je prolazno stanje i od suhoće u molitvi, koja je svojevrsni poziv na rast u vjeru. Osrednjost nije stanje za koje je čovjek stvoren; on je pozvan na stalan duhovni boj za kreposti i za ono Božje. Opasnost mlakosti krije se u njenoj neprepoznatljivosti jer se neprimjetno uvuče u život i malo po malo odvaja od Boga istovremeno dovodeći do duhovne sljepoće. Kao lijek protiv mlakosti, fra Diego istaknuo je zdravu duhovnu ishranu, prije svega svakodnevno razmatranje Božje riječi i svakodnevni ispit savjesti.
Kao stanje suprotno stanju mlakosti postavlja se kršćansko nastojanje ili, preciznije, trajno obraćenje koje je bilo tema trećeg nagovora. Za razliku od mlakosti usred koje čovjek stoji na mjestu, trajno obraćenje u svom središtu ima spremnost na osobnu promjenu. Tu promjenu traži sam Krist koji poziva učenike na savršenstvo. Fra Diego pojasnio je kako to savršenstvo nije u količini, nego u načinu. Mi naime, ne možemo dati onoliko koliko od Gospodina dobivamo ali možemo u slobodi odlučiti davati se u potpunosti Bogu i čovjeku. Vjera tako postaje jednim putom trajne promjene koji poznaje svoje etape.
Prva etapa toga puta jest spoznaja Isusa Krista o kojem smo čuli kroz navještaj Crkve ili slušajući njegovu riječ. To poznavanje dovodi do sljedeće etape, a to je nasljedovanje Krista jer znanje samo po sebi nije dovoljno – potrebno ga je u vlastitom životu konkretizirati. To nas dovodi do životne prisnosti i zajedništva sa samim Kristom i sigurnosti u kojoj možemo, zajedno sa svetim Pavlom, reći kako znamo kome smo povjerovali.
Sljedeća je tema bila molitva kao neizostavan element kršćanskog života. U životu Božjih službenika može se dogoditi da molitva postane i svojevrsni teret, jedna točka u danu. Isusov zahtjev prema kojem treba stalno moliti stoga se može činiti kao posebno izazovan. Međutim, nastavio je nagovor fra Diego, ne radi se o količini izgovorenih molitava nego o jednom trajnom doticaju s onim Božjim i o osluškivanju Božjih poticaja u našem životu. Moliti znači biti s Gospodinom, a to zajedništvo nužan je preduvjet propovijedanja i poslanja koje je autentično, a ne glumljeno. Sam Krist pozvao je svoje učenike prvo da budu s njime, a zatim da propovijedaju Evanđelje. Ipak, kako bi takav jedan trajan odnos čovjeka i Boga bio moguć, potrebno je imati u svakome danu i vrijeme isključive molitve u kojoj smo usmjereni samo na Boga.
Tema posljednjeg nagovora bila je Marija kao uzor zdrave duhovnosti. Fra Diego pritom se zadržao na onom što o Mariji govori Sveto pismo kako bi iznio te elemente zdrave duhovnosti. Polazi se tako od Navještenja, kada Marija pokazuje svoju spremnost da odustane od svojih osobnih planova i Boga stavi u središte svog života iako joj nije jasno “kako će to biti” i iako ne dobiva garanciju sigurnosti. Ta njena spremnost izražena je u riječima “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” U tom susretu s arkanđelom Gabrijelom, koji je glasnik samoga Boga, Marija otkriva svoj identitet. Autentična duhovnost pak ne zaustavlja se samo na osobnom susretu mene i Boga nego se daje drugima upravo kao što je Marija krenula na pohod svojoj rođakinji Elizabeti. Riječ hvale koju joj Elizabeta upućuje, Marija odmah usmjerava na Boga sričući mu hvalospjev. Poput Marije, i kršćanin mora biti svjestan toga da u središtu nije on nego sam Bog te da je, ma koliko teško bilo, potrebno napustiti i samog sebe. Marijino prisustvo pod Isusovim križem progovara o još jednom bitnom elementu zdrave duhovnosti, a to je vjera i u patnji. Kršćanin mora biti svjestan da ga patnja neće mimoići zbog njegove prisnosti s Kristom. Marija, koja je bila bez grijeha, imala je pravo biti pošteđena patnje, a proživjela je najveću zamislivu patnju – smrt vlastitog djeteta. Ipak, ona ustrajno vjeruje i ne postavlja Bogu izazov niti prigovor. Takvom vjerom, Marija postaje ženom Velike subote jer vjeruje i kada se svaka nada čini propalim snom. Naposljetku, Marija je prisutna s učenicima i na Pedesetnicu. Njeno prisustvo je posredničko i nenametljivo – ona, iako bi gledano po ljudski to mogla, ne traži za sebe prvo mjesto svjesna da to mjesto pripada Isusu Kristu.
Posljednjeg dana duhovnih vježbi, u ponedjeljak 17. listopada, fra Diego ostavio je vrijeme za postavljanje pitanja te je spremno odgovorio na pitanja o svećeničkoj samoći, postu, o problemu prenaglašavanja ili zanemarivanja đavolskog utjecaja u svijetu itd. Bogoslovi su imali priliku i svaki dan otići na individualni razgovor i na ispovijed, kako sa fra Diegom tako i sa našim duhovnikom vlč. Vladom. Bogoslovi su svakodnevno sudjelovali u slavlju svete mise, predmoljenju časoslova i adoraciji pred Presvetim. Slobodno vrijeme mogli su iskoristiti za šetnju, osobno razmatranje pa i međusobne razgovore i bolje međusobno upoznavanje. Duhovne vježbe zaključene su svetom misom na kojoj se pjevao Te Deum kao znak zahvale Bogu na duhovnim vježbama i njenim plodovima. Polasku kući prethodilo je zajedničko fotografiranje, a fra Diego ispratio nas je onako srdačno kako nas je i dočekao. Na temelju međusobnih razgovora bogoslova daje se zaključiti jedno veliko zadovoljstvo ovogodišnjim duhovnim vježbama, što daje nadu da su one same donijele i brojne plodove koji će se ponijeti u svakodnevicu bogoslovskog života kako bi joj dali jednu novu, Božju svježinu. (dk)
