Bogoslovi treće, četvrte i pete godine svećeničke formacije uputili su se na duhovne vježbe održane od 22. do 26. listopada 2020. u Marijinom dvoru u Lužnici koji vode sestre milosrdnice. Bogoslove je poticajima i nagovorima pratio fra Darko Tepert, franjevac, doktor biblijskih znanosti i arheologije, a na raspolaganju za razgovore su bili i naši duhovnici Vlado Razum i Andrija Miličević. Bogoslovi su imali mnogo vremena za razmatranje jer su vježbe protekle u šutnji.
Fra Darko nagovore je temeljio na poslanici Hebrejima koju je i sam dugo razmatrao. Odmah je u prvom nagovoru naglasio kako je razmatranje aktivnost, i to zahtjevna, a pažnju je stavio na Krista – On nam treba stalno biti pred očima, On, čije su prve kao i posljednje riječi u Getsemanskom vrtu bile: „Evo dolazim Gospodine, vršiti volju tvoju“ (usp. Heb 10:5-7; Ps 40). To je za bogoslove posebno važna rečenica radi poslušnosti poglavarima i biskupima. Mrmljanje – ne, predlaganje – da. Život uz Krista iskustvo je otvorenog neba što znači da nema više pregrada između Boga i čovjeka.
Molitva postaje prinos, nastavio je fra Tepert govoreći o karakteristikama koje trebamo imati na umu moleći. Treba biti svjestan da se molimo s Kristom i pred Bogom. Tijelo i um moraju biti u skladu tijekom molitve. Pritom si treba osvijestiti kako molim u ime Crkve i za Crkvu, stoga molitva nosi i jednu odgovornost. Vlastitu pobožnost treba odgajati, inače će u njoj isklijati gorki korijen. U pobožnostima pak ne smijemo biti zatvoreni. Fra Darko istaknuo je kako Božji poziv nije naše vlasništvo, nije upućen samo nama, već on uvijek uključuje druge. Zato naša molitva mora biti bratoljubna. Iz odnosa prema Gospodinu dolazi i odnos prema bližnjemu. Božji pogled je pun razumijevanja. Zato nam je na srce stavio pitanje: je li i moj pogled takav? Želim li uljepšati sliku brata svoga?
Dotakao se na tom tragu i teme oprosta. Opraštanja nema bez zaborava, ne misli se na činjenice već na tuđe grijehe. Radi nas Gospodin poziva da oprostimo, inače uzgajamo gorčinu u sebi. Isus je jedini s kojim se trebamo uspoređivati, inače se lako uvučemo u ogovaranje, zavist… Pozvani smo moliti upravo za one koji nam idu najviše „na živce“ te zahvaljivati, jer su nam poslani da rastemo. Zato treba krenuti već danas jer ne znamo što sutra nosi.
Kako nasljedovati Gospodina? Tu nam pomažu primjeri svetaca, osobito naših (bl. kardinal Alojzije Stepinac, bl. M. Bulešić, itd.), čija su djela rezultat vjere. Život vjere za nas može značiti i trpljenje, ali poziv na svetost je za svakoga i moram ga slijediti! Nije nenormalno biti svet jer je Gospodin želio da doista budemo sveti. Kada Isus opominje farizeje, zapravo se obraća svećenicima koje su ljudi smatrali svetima, a koji su davali loš primjer. Tako je fra Tepert potaknuo bogoslove da im se služba ne svede na administraciju, a njihovo sve blago neka blago bude jedino ono na nebesima. Biti svećenik znači biti za druge pa je važno da bogoslovi sada rade na sebi, kako bi kasnije mogli dati drugima Krista. Pozvani smo odsijevati Božju svjetlost kao što je mjesec odsijeva od sunca. To se postiže ustrajnim radom na sebi, uspravno hodajući kroz svijet, ništa ne skrivajući, imajući jasan svoj identitet te živeći slobodno od svega onoga što čovjeka nastoji zarobiti.
O ljubavi prema bližnjemu posebno je fra Darko kao o glavnoj temi govorio u nedjeljnoj homiliji. Mt 22, 34-40 govori nam kako je zapovijed ljubavi najveća. Svom dušom ljubiti! Kod Židova duša (hebr. nefeš) znači svim životom, svim bićem ljubiti Boga. On je ljubav, a pošto smo mi na sliku Njegovu i želimo imitirati tu ljubav, smijemo u Hvalospjevu ljubavi zamijeniti riječ ljubav svojim imenom. Drugome ne govorim da ga ljubim, on to mora vidjeti i osjetiti. Zato je i prije čitanja Svetoga Pisma potrebno zauzeti sljedeći stav: trebam izvršiti što čujem, odnosno što čitam.
Zahvaljujemo sestrama milosrdnicama koje su nas doista prekrasno ugostile, kao i fra Darku Tepertu koji nas je, potaknut Duhom Svetim, krijepio i nadahnuo vlastitim primjerom života s Božjom Riječi.
Josip Biškup, bogoslov III. godine
