Dok su jedni bogoslovi (ovaj put I. i II. godina) na duhovnim vježbama, drugi krenu na izleta koji osim odmora, upoznavanja novih krajeva uvijek ima i onu edukativnu, kao i duhovnu notu. U subotu ujutro, prvoga dana mjeseca ožujka, tridesetak bogoslova III., IV. i V. godine zajedno sa svojim rektorom Anđelkom Košćakom krenuli su prema Đurmancu – krajnjoj župi sjeverozapadnoga dijela Zagrebačke nadbiskupije. Tu nas je dočekao vedra duha i srca fra Vlado Mustač, župnik župe Sv. Jurja. Nakon kratkog upoznavanja pošli smo u župnu crkvi Sv. Jurja u kojoj je prošle godine proslavljen pedeseti rođendan djelovanja župe. Župnik nas je upoznao sa župom i župnom crkvom, posebno nam je bilo drago čuti da ima preko šezdeset ministranata, potom dobre suradnike i poslovično dobre i praktične zagorske vjernike. Kako smo u predkorizmenom vremenu, kojem prethodi – fašnik, župnik nas je sa svojim suradnicima počastio prvoklasnim krafnama te toplim napitkom, a nije izostala ni pjesma uz svirku, pripovjedanje dogodovština … uglavnom više nego dobar početak.
Nakon Đurmanca, oprostivši se sa župnikovim suradnicima, krenuli smo prema župnoj filijali crkvi Muke Isusove u Macelju. Sâm naslov župne crkve i za one koji ništa nisu čuli o Macelju i stravičnim događanjima u poraću Druga svjetskoga rata, već nešto govori, na nešto takova upućuje. Pred imenima, brojkama, pred pronađenim osobnim predmetima, pred fotografijama kostiju koja svaka ima svoje ime i prezime, svoje lice, svoje rođenje, život i smrt … pred svim tim čovjek jednostavno zastane, zašuti, zanijemi i pita se: Zašto? I, kako je moguće na takav način i tolike ljude poubijati – da je samo jedan ili jedna – previše je, kako? – bez suda i presude. No, znamo da nas mržnja, osveta i bilo što drugo ne smiju zarobiti i duh nam zatupiti – mi pripadamo civilizaciji ljubavi te prema ovonedjeljnoj poslanici Korinćanima – znamo da je konačan sud Božji. Pomolili smo se i zapalili svijeću te s imenima svećenika, redovnika, bogoslova i 12 tisuća očeva i majki, djece i staraca te sa zahvalom župniku fra Vladi krenuli prema slijedećoj točki putovanja, a kamo drugdje nego k Majci koja nas prima pod svoj plašt, da nas čuva, grije, i vodi svome sinu i našem Spasitelju Isusu. Dakle, zakoraknuli smo u susjednu nam Sloveniju i popeli se k Majci Božjoj Zavetnici na Ptujskoj Gori. Prekrasna gotička crkva, gotički i barokni oltari, gotičke freske … zadivljujuća povijest crkve i svetišta ostavili su nas bez daha. U procesiji smo ušli u svetište, pjevali marijansku pjesmu, molitvom se preporučili Majci i nakon toga slavili Svetu Misu. Nakon misnoga slavlja pater, čuvar svetišta, prikazao nam je povijest crkve i svetišta.
Već pomalo gladni uputili smo se u Lepoglavu gdje nas je dočekao mons. Andrija Kišiček, lepoglavski župnik i dekan te njegov đakon Branko Horvat. Pomolivši se, blagovali ručak u obližnjem restoranu, a vinom nas je počastio domaći župnik. Nakon toga smo se uputili u prekrasnu i nezaobilaznu pavlinsku crkvu Sv. Marije gdje nam je župnik po „najduljoj verziji“ prikazao znamenitosti crkve i samostana odnosno pojedinih istaknutih članova pavlinskoga reda koji su tu živjeli te djelovali kako na kulturnom i obrazovnom tako i nam pastoralnom polju. Župnik nam je pružio priliku da razgledamo stari pavlinski samostan čija je obnova u tijeku ili točnije rečeno u zastoju, ali nadamo se da će se naći sredstva i vizije kako tako veliki kompleks staviti u funkciju. Zahvalni župniku krenuli smo prema Varaždinu na kratki „špancir“ i potom prema bijelome Zagreb-gradu.
Bilo je lijepo, a dobri Bog obdario nas je i lijepim sunčanim i ugodnim vremenom. Neka je sve Bogu na slavu!
