Zajednica bogoslova 1. i 2. godine se u četvrtak 28. veljače 2019. uputila u Lovran na duhovne vježbe. Bili smo smješteni u Domusu Laurana oko kojeg smo imali mnogo prostora za kontemplaciju, šetnju i osobnu molitvu ili razgovor s duhovnicima. Duhovne vježbe predvodio je vlč. prof. dr. sc. Tonči Matulić, pročelnik Katedre moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dok su se u pratnji bogoslova nalazili duhovnici vlč. Vlado Razum i vlč. Andrija Miličević. Uz redovite nagovore i osobne razgovore imali smo priliku razgovarati i postavljati pitanja profesoru na neobaveznim, malim okruglim stolovima. Ovdje su se postavljala aktualna pitanja na području seksualnosti, odnosa vjere i znanja, pitanja umjetne oplodnje i sl. Djelatnici su bogoslove lijepo ugostili, a u kući se nalazila i kapelica gdje su se bogoslovi sastajali na zajedničkim ili osobnim molitvama. Cijele su duhovne vježbe bile prožete tišinom kako bi zajednica što više osluškivala Očevu riječ.
U prvom nagovoru, vlč. Tonči bogoslove pozdravlja i poziva da se stave u ozračje Duha Svetoga te nastavlja kako zajednica koja se okuplja u Kristu Isusu djeluje po Duhu Svetomu u kome možemo pravilno prosuđivati, dok oni koji se ne nalaze u Duhu, se nalaze u nerazumijevanju. Važno je spoznati samog sebe, jer možemo doći u situaciju da se hvalimo pozivom koji možda za nas i u nama ne postoji. Kako bi duhovne vježbe bile duhovne, trebaju se odvijati na duhovan način, a to znači po Duhu koji će nam rasvijetliti smisao. Samo duhovan čovjek vjeruje. Sa Svetim Duhom trebamo surađivati i lijepo ga dočekati. Duhovni voditelj samo je poticatelj, a bitniji su oni koji sudjeluju u duhovnim vježbama u snazi Svetoga Duha. Duhovno zvanje je duhovno, Njegovo je, On nam ga proriče, a ne da mi sami odlučujemo imamo li zvanje ili ne. Sebe nije lako upoznati i tu nam ne pomažu ljudski, nego Božji alati, a jedan od njih je prije svega Biblija. Ovdje je još i kontemplacija. U trenutcima duhovnih vježbi trebamo osluškivati. Bog ostaje bliži meni nego što sam ja sebi. Upoznat ćemo sebe ako se upoznajemo Gospodinom. Samo istina nas može osloboditi, a možda je istina da nisam za bogosloviju. Za upoznati sebe potreban je mukotrpan čin čitanja, razmatranja. Osim toga, trebamo se prihvatiti onakvi kakvi jesmo bez obzira što nam drugi kažu. Jako je bitno bolje upoznati Boga; upoznati sebe upoznavajući Boga i upoznati Boga upoznavajući sebe. Tako smo pozvani na samoću, ali ne i na osamljenost. Zato i jesmo zajedno! Ne mogu biti sam jer mi Gospodin u ovoj tišini dolazi. Bog mi dolazi i pokazuje što trebam biti, a ne što želim biti.
Voditelj je u homiliji istog dana povezao čitanja knjige Sirahove 6,5-17 i Markovo evanđelje 10,1-12. Sirah govori o prijateljstvu, a evanđelje o ljubavi bračnog para. Muž i žena ne mogu biti u ljubavi ako nisu prijatelji. Sličan koncept jedinstva nalazimo još kod Aristotela. On prijateljstvo dijeli na prijateljstvo iz koristi, iz ugode i na ono zbog dobrote. Prva dva su nesavršena i ako je prijateljstvo zbog dobrote pravo, onda ova dva niti nisu prijateljstva. Ovo je slično s današnjim čitanjem jer se dobrota i ljubav izmjenično upotpunjuju. U Markovom evanđelju pismoznanci provociraju Isusa i pitaju što im je činiti sa ženom. Isus odvraća kako je zakon napisan od Mojsija o odnosu muškarca i žene tako napisan zbog okorjelosti njihova srca, a Isus Krist ga usavršava. Upravo je kršćanstvo temelj novovjekovnom shvaćanju ljubavi koja se sastoji od slobode oba para.
Sljedeći nagovor prof. Matulić je započeo poslanicom Galaćanima koja govori o obraćenju i izvrsno se nadovezuje na prvi nagovor. Sveti nam Pavao govori kako je evanđelje primio jedino objavom Isusa Krista, a ne od ljudi. Oni su se ionako razbježali kada se dogodio ključan trenutak raspeća. Treba se pitati što ćemo mi, nakon pet godina, ljudima (is)kazati. Hoće li to biti samo ono što sam učio na faksu? Hoću li im predati samo sebe? Trebam se naime poput sv. Pavla svakodnevno obraćati da ljudima mogu prenijeti Božje, a ne ljudsko. Pavao je opet primjer kako je svaki podoban za obraćenje, a vjerodostojnost je Pavlova upravo u crpljenju snage iz evanđelja. Pa i sveti Augustin nije prešutio svoju povijest nego ju je proanalizirao Božjim, teološkim, a ne psihoanalitičkim alatima. U vrijeme ovih duhovnih vježbi u prednosti smo jer možemo kremenjavu dušu gimnasticirati pomoću Božjom. Poslanica Solunjanima dalje kaže kako se svim bićem trebam obratiti Bogu. Cijeli je čovjek zahvaćen Gospodinom, idu i duša i tijelo. Ne možemo u jednom segmentu pripadati Bogu, a da u ostalima nešto damo ženi nešto đavlu. U cijelom se biću trebamo i radovati. Kao što kaže poznata izreka: “što te ne ubije to te ojača“ i na ovim duhovnim vježbama sve trebamo dovesti pa možda i do krize. Možda nećemo uspjeti u tri dana, ali trebamo otvoriti uši srca da možemo biti sigurni barem da smo na pravom putu traženja. Vlč. Matulić nas je u večernje predavanje u petak uveo Matejevim evanđeljem (Mt 19) Da bi bio savršen, mladić je trebao prodati sve što ima. Poput njega, vidimo da nas nosi želja da se sjedinimo s Crkvom, ali čovjek uvijek ostaje ono „ja“, ono subjektivno. Često od Isusa želimo čuti ono što već znamo, no budući da ga je mladić to pitao, očito je htio biti savršen pa Isus daje još veći zahtjev. Uz to, Isus nam želi svratiti pozornost ne na bogatstvo kao takvo, nego kome ja pripadam. Je li moj poziv majčin ili Božji? Trebamo se tako izložiti izazovu da ostavimo iza sebe polja, obitelj, imetak kako bi u potpunosti bili Gospodinovi. Nije bitno posjedovati znanje ili vještine već posvema biti Gospodinovi bez dvostruke pripadnosti. Još je prof. Matulić istaknuo kako poziv, sreća i savršenstvo nisu riječi iznad nas nego im je funkcija da se u njima prepoznamo. Treba se samo u potpunosti izručiti Gospodinu.
Prvog subotnjeg nagovora voditelj nas je pozvao na cjelovitu izgradnju. Tu cjelovitost narušava oholost kojoj je lijek jedino milost. Mt 23 opisuje farizejski mentalitet. Naime Matej piše obraćenim Židovima. Takav mentalitet se prelijeva i na kršćanstvo. I mi u bogosloviju znamo unositi ono gdje smo stali prije bogoslovije no tako to ne ide. Farizeji se javljaju kao posjednici Kraljevstva Božjega. Svećenici se također znaju tako ponašati, no svećenik, ako loše živi, nije u ničem superiorniji od svojih vjernika. Ipak, osjetljiva smo bića i zbog savjesti osjetimo svaki grijeh. Treba zato raditi na sebi da naposljetku budem jedna skladna cjelina. Trebamo izaći na kraj sa sobom. To možda nećemo uspjeti u ova tri dana, ali u bogoslovskoj formaciji trebamo. Ako bogoslovija nije mjesto leta, tj. slobode za mene, trebam otići, ali se ne smijem predati, jer svećenik jača u teškim situacijama. Marko nam u subotu u svome evanđelju govori kako je bolje i mlinski kamen objesiti oko vrata i baciti se u more ako sablaznim malene. U onoj sredini, dijete je uzrok nečistoće. Učenici za tu „balavurdiju“ smatraju kako ne mogu sudjelovati u liturgiji. Isus pak kaže kako je to dječje „nevaljalo“ upravo uvjet Kraljevstva Božjeg. Bog je jedini vlasnik djeteta. Djeca radikalno ovise o majci i ocu, a tako radikalno i mi trebamo prihvatiti Boga. Ne možemo naviještati evanđelje ako ga Bog ne naviješta preko nas. Dolazimo sada do Božjega morala koji je oslobađajući: oslobađa muškarce od zarobljenosti vlasti nad ženama, ženama daje slobodu, a i djeci. Poslanica Rim 7,14 opisuje naše ljudsko stanje u teološkoj perspektivi. Pavao nam predočuje u čemu se sastoji duhovna borba. S jedne bismo strane željeli izvršiti zapovijed, a s druge se nešto opire dobru. Naš zadatak je izjednačiti htjenje i činjenje dobra, a to je moguće jedino pomoću Kristove milosti. Isus nam u Iv 14, 17 donosi mir koji nije od ovoga svijeta, a u svijetu nam donosi muku. U sebi imamo muku jer nam je nutrina poput bojnoga polja na kojem se sukobljavaju dobro i zlo. Problem neuravnoteženosti je srce koje je središte. U njemu se čovjek odlučuje za ili protiv dobra. Istina i laž su glavni elementi sukoba dobra i zla. Po Gospodinu ipak možemo nadvladati te probleme. Ako je Kristov zakon ljubavi, zakon grijeha je zakon tijela. Vlastitim snagama ne mogu nadvladati nasrtaje Zloga. Jedina nam snaga može biti sila Duha Svetoga. U Ef 6 Pavao rabi vojni opis i tako ga teologizira da postoji opis duhovnoga boja. Naš fokus ovdje nije ubijanje već nutarnja borba na koju me poziva privrženost Gospodinu. Ovih dana smo u povlaštenoj poziciji. U ovim priprema upoznajemo sebe i volju Božju za mene. Tu možemo razabrati je li jedino Krist moje sredstvo u borbi, ja ili nešto drugo. Tri stvarnosti: sila i snaga Duha Svetoga, Božji zakon i Isusova milost pomažu nam pobijediti kako bi imali puninu života, mir i radost. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas! U svjetlu uskrsnog jutra, profesor nam je ukazao da je princip kršćanskog života duh Isusa Krista, a ne nešto antropološko. Sve kršćanske zajednice imaju svoju duhovnost, no jedna se tiče svih. Svećenik zajednicu treba uvoditi u kršćansku duhovnost koja je kristološka duhovnost. Svima nam je dana kao zajednička baština i ona je za nas obveza. Kroz bogoslovsku formaciju trebam je stjecati, a u vrijeme svećeništva razvijati. Trebamo se prepustiti da Duh Sveti „moli“ za nas jer mi često ne znamo moliti zaslijepljeni antropološkim potrebama koje nam ionako daje Gospodin. Zato Krist treba biti temelj moje duhovnosti. Nadovezivajući se na prošle nagovore, moramo reći da ništa od čovjeka neće propasti jer je u cijelom čovjeku milost. Duh Sveti nas je oslobodio grijeha smrti i zakona. Ono što nam zakon sprječava, Duh nas oslobađa. Osim što treba polaziti od kristološkog načela, u njemu se treba i prepoznati.
Nedjeljno evanđelje (Lk 6,39-45) donosi radikalnu novost. Kraljevstvo Božje se prakticira upravo tim riječima. Isus poziva na međusobnu ljubav, a ne da se kitimo kojekakvim titulama. Međutim, riječima kako učenik nije nad učiteljem ponovno se vraća problem. Stvar je da si ljudi mogu prebrzo umisliti. Tako postoji opasnost da npr. bogoslov 3. ili 4. godine formacije počinje umišljati kako bi bolje upravljao biskupijom, nego biskup. Zato nije učenik nad učiteljem. Ne znači da učenik ne može učiti, ali Isus nije došao da bude vođen, nego da vodi, učen, nego da nas uči. Ne može slijepac slijepca voditi. Svi u Crkvi učimo pa i papa i biskupi, svi uče od Isusa. Evanđelje dalje spominje trun i brvno. Isus ne želi da od malenog njegovi učenici „cijede komarca“, a važan problem kojega smo dužni primijetiti ne vidimo. Ono treće što nam Luka govori je da se prepoznajemo po plodovima, tj. govoru. Čovjek ima slobodu da se odluči za loše ili dobre plodove. No, kršćani imaju zadatak bdjeti nad dobrim.
Temu duhovnog boja nastavio je vlč. Tonči i u drugom nedjeljnom nagovoru u kojem se više usredotočio na seksualnost. Naša je intima dvojaka: duhovna i tjelesna, a najbrbljaviji dio tjelesne intime je naša seksualnost. U Rim 1,16 Pavao govori o poremećenoj ljudskoj seksualnoj kulturi. Od tog zastranjenja proizlaze mnogi grijesi. Seksualnost je privlačna, poput je ruže koja je puna bodlji i u mraku se lako nabosti, nastavio je profesor. U ovom panerotskom društvu nije lako govoriti o apstinenciji. Odgoj za ljudsku, kršćansku i svećeničku zrelost su uvjeti za sretno živjeti celibat. Ljudska zrelost govori kako trebamo mi vladati nagonima, a ne oni nama. Odgoj za kršćansku zrelost je sakramentalni, a odgoj za svećeničku zrelost pretpostavlja već stanoviti stupanj ljudsko-kršćanskog odgoja gdje je moguća daljnja izgradnja. Svećenik je osoba koja predstavlja osobu Isusa Krista pa zahtjeva muški rod, a Duh Sveti ga suobličuje Kristu. Crkva dalje tvrdi da su osobe koje čine homoseksualne čine osobe koje imaju moralnu neurednost. Postoji duboko ukorijenjena homoseksualnost koja se ne može iskorijeniti, a da se ne uništi osoba. O takvim se osobama treba pastoralno skrbiti i Crkva im uvijek treba biti utočište. Treba se izbjegavati diskriminacija, ali se moralno takvi čini ne mogu opravdati. Takve osobe trebaju se pitati kako će živjeti za Kristov poziv, a ne žele se oduprijeti napasti, tj. ne žele se sjediniti s Kristovim svladavanjem napasti. Tri su vida koja bogoslovi ne smiju podržavati: prvi su oni homoseksualci koji prakticiraju seksualne čine, drugi su oni koji su homoseksualci po orijentaciji, a treći su oni koji podržavaju gay kulturu. Na tom području prepoznavanja trebaju se aktivirati biskupi, a ogromna je odgovornost rektora i poglavara, a duhovnik ima posebnu odgovornost jer bi sve trebao znati. Njegova riječ savjetovanja je presudna. Kandidat ima najodgovorniju ulogu jer treba biti pošten, čestit i iskren do mjere da kaže kako nije prikladan kandidat, a ne da se izmotava i sl. Kako ću ostati kao svećenički kandidat ako lažem.
Posljednje euharistijsko slavlje donosi nam Markovo evanđelje 10,17-27. Isus zna da je mladić provokator. Mladić je netko tko želi Isusa iskušati te natjerati da mu kaže što već zna. Isus mu citira zapovijedi s druge ploče, ali je u svima temelj Bog „s prve ploče“. Ovo bogatstvo o kojem evanđelje govori nije duhovno, nego materijalno. Bogatstvom se ne može platiti sveta misa. Isus mladića usmjeruje kako je bogatstvo upravo za dijeljenje. Pitanje je njegova odnosa prema braći i sestrama. Isus mu govori kako je sve napravio, ali postavlja pogansko pitanje. Mladić se razotkriva pitanjem i otkriva da je te zapovijedi održavao iz nevjere. Ljudi gube smisao, a treba se imati povjerenje u Boga. Mladić ima više povjerenje u sebe, više u čovjeka, nego u Boga. Nije nespojivo s vjerom imati, nego je pitanje gdje mi je srce!
Na posljednjem sastanku raspravljalo se kako treba pretočiti Božju riječ u praksu. To se treba realizirati u bogoslovskoj zajednici. Možemo reći da smo bratstvo, a tu nas najočitije povezuju Otac i Majka. Svakako se zajedništvo treba graditi. Prvi kršćani nisu zamijećeni po gradnji crkava, po mitrama, nego su ih prepoznavali kako se ljube. Takvu ljubav opisuje Iv 15, 14-15, a u Izlasku Bog također ljude zove prijateljima. Isus govori o prijateljima, ne o slugama, dao im je svu objavu. To je prije svega odnos, a zatim objava, spoznaja. Razlika između nas i Isusa je ta da mi prijateljujemo naravno, a on osim toga transcendentno tako da svoju ljubav trebamo usavršavati. Bog našu razinu prijateljstva diže iznad, na višu razinu. Nova, objavljena, ničim zaslužena ljubav je agape kojom nas Krist čini sposobnima da ju primimo, a potom i uzvratimo. Pozvani smo ljubiti njega onom ljubavi kojom on ljubi nas. Ne postoje tako kršćanske zajednice u kojima bi neke veze bile više od one agape. Pavao tu ljubav naziva savršenom vezom. Samo ljubav bogosloviju čini bogoslovijom, a sve ostalo je nekako pokušaj nadmudrivanja. Savršenstvo zajednice se ne postiže po ljudsku, nego po Božjem. Nikog Bog neće spasiti bez pristanka koji se očituje u naporu teološkog studija, u naporu katehizacije i sličnim naporima. Ljubav je duša svih drugih kreposti. Jedino vjerom možemo osigurati pravo i istinsko bratoljublje. Vjerovati ne znači drugo nego ljubiti jer je vjera prožeta ljubavlju. Posebno prema Pavlu treba paziti na jezik koji pravi najveće razdore. Bratska opomena je sastavni dio bratskog odnosa ako vidimo da je naš brat zastranio, ali moraju govoriti mudri, a ne oni drugi njima. Tim riječima profesor je završio ove duhovne vježbe.
Ovih dana su bogoslovi u šutnji i promišljanju rasli u zajedništvu, u samoći, ali ne i osamljenosti. Ovih dana obogatili su se euharistijskim slavljima i klanjanjima dok su puni milosti i radosti raspjevani pošli u Bogosloviju zahvalni dragom Bogu na udijeljenim darovima i plodnim danima spremni za duhovni boj.
Josip Biškup
