Prvo planinarenje bogoslovske planinarske družine u novoj godini, 11. siječnja 2020. godine
Lijepoga subotnjeg dana, 11. siječnja, dvanaest apostola s kaptolskoga brežuljka uputili su se prema Ogulinu, gradu slavnih Frankopana i drage nam književnice Ivane Brlić Mažuranić, a potom vijugavom cestom prema jednoj od početnih staza koja vodi na gordi i ponosni Klek, nezaobilaznu točku svakoga planinara, kao i penjača, a ta se planina (1182 m), iako nije najviša, nalazi u grbu Hrvatskoga planinarskoga saveza.
Tijekom puta mala stanka na odmorištu Draganić gdje smo si priuštili topli napitak, “pojačali” doručak i krenuli prema Ogulinu. Glavnim ulicama grada…, oštro skretanje kod hotela “Frankopan”, pokraj staroga grada i Ivanine kuće bajki prema cafe baru “Bačva” gdje smo skrenuli prema Puškarićima i dalje do Bijelskog odakle smo započeli uspinjanje na Klek. Dobro utabana staza i “najnesnalažljivijeg i najplašljivijeg” bi ohrabrila i upokojila… Sve je išlo svojim tijekom… Znali smo da će Timotej, Mario i Ivan ići naprijed i sve više naprijed kako bi s neke uzvisine, nas koji se “vadimo” iz nekog jarka, mogli pozdravljati i pozivati “brže, brže…”. Sredinu su držali Petar, Josip, Ivan, Damir, Krešimir i Anđelko… spojka pozadine i sredine bio je Antonio, na svim pozicijama Matija, a iskusni Hrvoje odozada. …Uz nekoliko klizanja, (ne)ugodnog praćenja manjeg odrona kamenja, izmjene penjača na uskim dijelovima, čitanja “osmrtnica” na pojedinim dijelovima staze i vrh je tu… najprije betonska zaravan, a potom i vrh s “razglednice”! Nismo bili sami, dvadesetak mladih planinara na vrhu, novi stalno pristiži, a mnoge smo pozdravljali na silasku… Zapjevali smo božićnu “Narodi nam se” i “Salve regina” na što su se svi oko nas načas zaustavili i pozorno okrenuli zvuku pjesme i nama, snimali nas te naposljetku svega pitali iz kojeg smo mi zbora, a mi sve prebacili na “Radosnu vijest Božjega poziva i našega odaziva”.
Spuštanje je uvijek izazovno i traži puno više opreza i koncentracije… sve je dobro prošlo. Zaustavili smo se kod planinarskoga doma gdje smo se malo ugrijali, popili ponešto, razgovarali o svemu pomalo… i “unisono” prepoznali trenutak kad valja krenuti dalje ili dolje na početak puta gdje smo se okrijepili s finim špekom, lukom i drugim “nepčanim užicima” koje nam je spremila s. Melita i njena ekipa. Poželjeli smo pojesti i nešto toplo, a vremena imamo… kamo? Prva ogulinska ponuda na inter-mreži “Mliječni” (??), ajd’mo tamo… “Imate li štogod za pojesti sa žlicom”, “imamo” sigurno i ponosno odgovori draga konobarica, “a što to?”… “seljački gulaš” – izvrsno!
Bogu hvala na lijepom i korisnom planinarenju! Ne kanimo odustati, jer želimo proći sve hrvatske planinarske izazove koji su jedan od drugih ljepši, a također odvažiti se i na neke alpske vrhove… o tome nekom drugom prigodom. (ak-r)
