Održana je tribina u sklopu godišnjeg programa Stopama pastira blaženog Alojzija Stepinca.
Dana 15. prosinca 2014. u dvorani ”Vijenac” Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, nastavljen je ciklus tribina posvećenih blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. Gost i predavač ovoga puta bio je mons. dr sc. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. Predavanje se zadržalo na prikazu Stepinčeva sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, njegovim dopisivanjima s djevojkom Marijom Horvat, previđanom zaručnicom, i njegovoj odluci za svećeništvo. Tribinu su svojim sudjelovanjem obogatili i Oktet zagrebačkih bogoslova kao i Bogoslovski tamburaški sastav.
Nastavio se ciklus teološko pastoralnih razgovora i tribina koje žele prije svega potaknuti na nasljedovanje, lika i djela blaženoga Alojzija Stepinca. Ova tribina donijela je i novost, naime bila je otvorena za javnost te je svatko zainteresiran mogao slobodno prisustvovati i naučiti ponešto o životu blaženog kardinala. U ovoj inicijativi, otvorenosti javnosti, prisutna je želja Bogoslovije da taj ”najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata” kako je Alojzija nazvao sveti papa Ivan Pavao II. približi svakom čovjeku, posebno danas kada je uz njegov lik vezano mnogo dezinformacija – što namjernih i zlonamjernih, a što onih koje proizlaze iz nepoznavanja.
Na samom početku tribine, Matija Novački, bogoslov III. godine interpretirao je pjesmu Ljube Wiesnera ”Oče naš 1914” uz instrumentalnu pratnju na gitari u izvedbi Rafaela Mikeca, bogoslova II. godine. Pjesma je stihom, porukom i samom izvedbom poslužila kao dobar uvod u tribinu jer, tema je tribine razdoblje Stepinčeva života obilježeno susretom s težinom i stradanjima Prvog svjetskog rata. To su situacije u kojima čovjeku često preostaje samo molitva, a molitva i u gadosti rata umije donijeti nadu, dostojanstvo i čovječnost, što je pokazao i sam Alojzije.
Nakon glazbenog uvoda, riječ pozdrava gostu predavaču, mons. dr. sc. Jurju Batelji i svima nazočnima, uputio je Anđelko Košćak, rektor bogoslovije, koji je istaknuo koliko je zaista potrebno ne samo upoznati nego i nasljedovati blaženoga Alojzija. U nekoliko riječi, okupljenima je prikazao i zalaganje Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa po tom pitanju navodeći tribine, teološko pastoralne razgovore i molitve upućene blaženom Alojziju. Kada razmišljamo o svecima, ovo su privilegirana vremena jer danas su nam, posredstvom fotografija, tiskovina, pisama i videozapisa životi svetaca bliži nego ikada – možemo sa velikanima vjere biti prisni, a imajući na umu prebogatu ostavštinu blaženoga Alojzija, tu je prisnost zaista moguće ostvariti.
Vjerojatno je u Hrvatskoj teško zamisliti nekoga tko je u tome uspio bolje od mons. dr. sc. Jurja Batelje čiji su životopis, zaista iznimno bogat i divljenja vrijedan, u kratkim crtama iznijeli voditelji tribine Filip Marić i Matija Novački, obojica bogoslovi III. godine. Mons. Batelja već se u studentskim danima posvetio proučavanju života i djela blaženoga Alojzija. Tako je na temu ”Duhovni život u svom mariološkom temelju u spisima kardinala Alojzija Stepinca” magistrirao na Papinskom sveučilištu Gregoriana 1981. godine, a 1984. godine disertacijom ”Svjedočanstvo za vjeru: život i pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca” stekao akademski naslov doktora teoloških znanosti sa specijalizacijom u moralnoj teologiji. Zagrebački nadbiskup kard. Franjo Kuharić imenovao ga je 7. listopada 1991. promicateljem postupka za proglašenje blaženim i svetim Alojzija Stepinca koje je potvrdila Kongregacija za proglašenje blaženih i svetih u Rimu 14. listopada 1991. te ga učinila “rimskim postulatorom”, suradnikom Kongregacije. U tom se mons. Batelja zdušno zalagao te je istražio preko 135 arhiva i preko 40 tisuća stranica materijala i dokumentacije. Rezultati su objavljeni u znanstvenom radu ”Pozicija” u 6 svezaka sa preko 6 tisuća stranica. Najveći rezultat i pohvala toga rada svakako je bilo proglašenje Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. Sve navedeno bez sumnje ukazuje na zavidan stupanj poznavanja života blaženog Alojzija, poznavanja koje tumačenju daje autoritet, a tim i pouzdanje i sigurnost svjedočenja.
Mons. Batelja započeo je izlaganje kratkim crticama iz djetinjstva i školskih dana Alojzija Stepinca što je bilo popraćeno i fotografijama obiteljske kuće, roditelja i samog mladog Alojzija. Već u tim ranim danima, Alojzijev je život bio obilježen čvrstim pouzdanjem u Gospodina, a posebno mu je prirasla srcu i Blažena Djevica Marija pod čijom je slikom, postavljenom u rodnoj kući, po vlastitim riječima primio ”milost čašćenja Bogorodice.” Alojzije je u školi volio sport ali je bio tih, čak pomalo rezerviran ali vrlo radikalan kada su u pitanju bile kršćanske vrijednosti. Iako su mu ocjene bile osrednje, bio je vrlo marljiv, a ta marljivost učinila ga je spremnim za nastavak studija, međutim mladi Alojzije, koji nije želio da ga zaobilazi sudbina njegovih vršnjaka, odlazi 1916. u vojsku, a time i u rat.
Dok je bio stacioniran u Rijeci, često je posjećivao svetište na Trsatu gdje se utjecao Gospi, a raskalašena druženja svojih vršnjaka vojnika izbjegavao je u širokom luku. Mons. Batelja ispripovjedio je i jednu anegdotu iz toga razdoblja. Naime, jedan vojnik je svog nadređenog zatekao u pokušaju silovanja neke djevojke te ga je u tome spriječio. Poradi toga bio je od pretpostavljenog optužen ali je u njegovu obranu stao Stepinac te je na temelju te obrane vojnik bio oslobođen. Time je već tada došlo do izražaja Stepinčevo načelo ”Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu” koje se danas može pročitati na njegovu grobu.
Rat je mladog Stepinca odveo u rovove iz kojih piše pisma koja su nam dragocjeno svjedočenje – ljudskog zla i stradanja s jedne, ali i duboke ljudskosti koja proizlazi iz čvrste vjere s druge strane. Rat ga je odveo i u logore u Italiji, nakon što je njegov odred bio izdan. 1918. godine Stepinac je, prijavljujući se kao Hrvat, sudjelovao u bitci na Solunskoj bojišnici, a 1919., nakon imenovanja poručnikom, biva pušten kući. Rat je i na Stepinca, kao i na svakog čovjeka, djelovao stresno potičući ga na na duboka egzistencijalna promišljanja koja su ga još više ponukala da čvršće prione uz Crkvu i vjeru, uz Gospodina.
Iako je prije razmišljao o tome da postane svećenik, i unatoč čvrstoći vjere, vidjevši loše primjere svećeništva, Stepinac nije krenuo tim putem izjavivši čak to da bi bio ”u bilo kojem pozivu, samo ne u svećeničkom.” Budući da je Stepinac vidio svećeništvo kao zaista svetu stvarnost, radije je odustao od toga puta, nego da u njega krene polovično. Ipak, ostao je i bio itekako aktivan u Crkvi, okupljajući mlade, sudjelujući u orlovskom savezu, zauzimajući se za promicanje kršćanskih vrijednosti. Aktualna situacija toga vremena bila je antikatolička, ne samo u pogledu vanjskih napada, nego i unutarnje razdijeljenosti u kontekstu tzv. ”Žutog pokreta’‘. Zbog svoje vjernosti Crkvi, Alojzije je trpio već tada izrugivanja i poruge. To nam ukazuje i na njegovu aktualnost: Stepinac je aktualan jer je križ uvijek aktualan, a on je svoj uvijek hrabro i dostojanstveno nosio. Vježbao je i svoju volju, vršeći askezu kupajući se u hladnoj vodi i vježbajući – tolika je bila njegova želja da posve pripada Bogu.
U to vrijeme kada se činilo da se više nema što promišljati, Alojzije je bio ponukan i na ženidbu od strane svoje obitelji. Imao je 26 godina i očekivalo se da osnuje svoju obitelj. Kao moguću zaručnicu, Stepinac odabire Mariju Horvat s kojom ostvaruje vezu preko pisama. Iako su se sreli samo jednom, a do zaruka u biti nije ni došlo, preko tih pisama ostvarili su prisan i dostojanstven odnos. U mnogobrojnim pismima sačuvana su intimna svjedočanstva vjere Alojzija Stepinca, njegovi pogledi na brak, na obitelj i privrženost dvoje mladih ljudi. No, Alojzija je životni put vodio u drugom smjeru, a to je prepoznala i sama Marija, čitajući Alojzijeva pisma. Shvatila je da njegovo biće već pripada Gospodinu te u dirljivom pismu prekida vezu svjesna da toliki let prema Bogu, kakav je bio prisutan kod Stepinca, ona ne može slijediti. Alojzije se također oprostio preko pisma, uz mnogo poštovanja i razumijevanja. To je bila ona životna prekretnica koja je Alojzija Stepinca napokon dovela do odluke da krene putem svećeništva, a tim putem krenuo je gorljivo, zauzeto i u potpunosti spreman ”I posljednju kap krvi žrtvovati za pobjedu kršćanske misli u Hrvatskoj” kojoj su već tada počeli prijetiti bezbožni svjetonazori. Stepinac se čudio kako svećenici na situaciju mogu reagirati skrštenih ruku – on zasigurno nije tako zamišljao ostvarenje svog svećeništva, a to je cijelim svojim bićem i dokazao žrtvom koja je na kraju, zaista rekla sve.
Nakon izlaganja o ovom prijelomnom razdoblju Stepinčeva života, Oktet zagrebačkih bogoslova izveo je pjesmu ”Pismo”. Zaista, upravo nam pisma koja, po riječima mons. Batelje, otkrivaju najdublju intimu čovjekova bića, omogućuju tako prisan susret s blaženim Stepincem.
Bila je otvorena i mogućnost za postavljanje pitanja, a cijela je tribina zaključena molitvom za proglašenje svetim blaženog Alojzija te još jednom vokalno instrumentalnom izvedbom Okteta i Bogoslovskog tamburaškog sastava – ”Pastiru dobri Alojzije”. Riječi te pjesme koje glase ”Budi hvaljeno, budi slavljeno, Božje ime po tebi” izražavaju osjećaj čvrste privrženosti Crkve u Hrvata blaženom Alojziju koji je, u ovim nesigurnim vremenima, jasan svjetionik i putokaz čijim stopama zaista treba hoditi. (dk)
