Mjesečna duhovna obnova – otac Ante Pavlović

U petak i subotu 28. i 29. svibnja 2021. godine održana je posljednja duhovna obnova ove formacijske godine za bogoslove u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Duhovnu obnovu vodio je otac Ante Pavlović DI, župnik župe Krista Kralja u Domaslovcu i profesor na fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu. Duhovna obnova započela je u petak u 18 sati zazivom Duha Svetoga pjevanjem Himna Duhu Svetom. Voditelj duhovne obnove kroz tri nagovora bogoslove je želio potaknuti na ponovno otkrivanje oduševljenja za Kristom i stalno produbljivanje odnosa s njime. Otac Ante poslužio se likom francuskog cara Napoleona Bonapartea, kao primjerom oduševljenja za Kristom u njegovim posljednjim godinama života na otoku Sveta Helena gdje je bio protjeran nakon gubitka bitke kod Waterlooa. Voditelj duhovne vježbe naglasio je kako ne želi Napoleona prikazati svecem jer to nije, nego želi bogoslovima približiti odnos prema Kristu i kršćanstvu jednog velikog genija kao što je bio Napoleon. Izvore za to je crpio iz Memoara u kojima su opisani razgovori s njegovim časnicima u progonstvu na otoku Sveta Helena. Prvi nagovor otac Ante započeo je odlomkom iz evanđelja po Mateju (Mt 16 13-20) gdje Isus pita svoje učenike što ljudi govore tko je On? Postavljajući pitanje tko je za mene Krist voditelj duhovne obnove naglasio je kako je to temeljno pitanje koje svatko od bogoslova mora uvijek imati na horizontu svoga života i svaki dan se iznova pitati tko je to za mene Krist? Ako Krista nemamo pred svojim očima počinje nas nagrizati nezadovoljstvo i apatija u čemu moramo ponovo uspostavljati prijateljstvo s Kristom što onda naš život čini smislenim kazao je otac Ante. Uspoređujući i čitajući dijelove Napoleonovih Memoara uočio je kako je Napoleon na kraju svoga života i nakon sve svjetske slave koju je imao ponovo pronašao Isusa kojega je tijekom života izgubio i u trenucima zatočeništva često raspravljao o vjeri, sudjelovao u pripremi misnih slavlja kao i sudjelovao na njima i doživio jedno duboko unutarnje pomirenje sa Crkvom. Raspravljajući sa svojim časnicima Napoleona su upitali kako car može vjerovati da je Isus bog na što je Napoleon kazao kako samo ljudska površnost može Isusa vidjeti samo kao čovjeka, a približavajući se Kristu uviđa svoju malenost. Nagovor je završio s nekoliko poticajnih pitanja za promišljanje o našem odnosu s Kristom i oduševljenjem za Krista.

Na početku drugog nagovora voditelj duhovne obnove naglasio je kako je važno u životu postaviti jasne ciljeve, a naš je cilj produbljivati odnos s Kristom i stalno ga iznova pokretati. Voditelj duhovne obnove rekao je kako Krist uvijek treba za nas biti sve što nas zaokuplja, naše osnovno pitanje egzistencije. Krist od učenika traži jedino vjeru, a dar je podnijeti žrtvu za Krista. Osvrćući se na Napoleonove razgovore sa časnicima otac Ante uzeo je nekoliko misli kao vrlo važne za shvaćanje poziva na svećeništvo. Rekao je kako je spremnost na žrtvu odlika koja bi trebala krasiti svakoga kršćanina, a posebno one koji ga žele slijediti u svećeništvu. U Napoleonovim memoarima zabilježeno je kako je u jednom od razgovora rekao svojim sugovornicima da uz Krista nema žrtve koju ne bi trebao biti spreman podnijeti onaj na što ga Krist zove uspoređujući to sa spremnošću na žrtvu vojnika na koju je pozivao svoje vojnike.

Napoleonova oduševljenost Euharistijom i križem bila je tema trećega nagovora kao poticaj bogoslovima na oduševljenost sa tim važnim segmentima bogoslovnog i svećeničkog života. Voditelj duhovne obnove to je oduševljenje htio prenijeti i na bogoslove istaknuvši kako ovaj ljudski genije napominje da kršćanstvo bez križa završava u paklu. U našim životima sve treba biti usmjereno na vječnost i onostranost jer je to cilj našega zemaljskoga putovanja, postići posvećenost nebeskoj misiji i zadobiti kraljevstvo nebesko. Otac Ante završio je nagovor i duhovnu obnovu poticajima na ustrajnost i stalnu zagledanost u Krista i njegov križ kao i svakodnevno vraćanje na nepresušni izvor božje ljubavi svetu misu.

Tijekom duhovne obnove bogoslovna zajednica pripremala se za sakrament svete ispovijedi pokorničkim bogoslužjem. Duhovna obnova završila je svetom misom koja je bila slavljena za zajednicu 1. i 2. godine u kapeli Presvetog srca Isusova, a za zajednicu 3., 4. i 5. godine u kapeli blaženog Alojzija Stepinca.