Valentinovo, ruže, poljubac prijateljstva i poštovanja, ruka u ruci, zagrljaj, zajedništvo života… svoju puninu, istinsku radost i ljepotu ostvaruju tek onda kada su nam pogled, srce i um usmjereni Onome koji je iz ljubavi položio svoj život da bismo i mi s Njime – Sinom Božjim, Njegovim Ocem i Duhom Životvorcem – živjeli vječno.
Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est (br. 38) svima poručuje: „Vjera, nada i ljubav idu zajedno. Nada se odjelotvoruje po kreposti strpljivosti, koja ne jenjava u dobru čak i pred prividnim neuspjehom, i poniznosti, koja prihvaća Božje otajstvo i uzda se u njega i kada tama zavlada posvuda. Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav! Na taj način ona našu nestrpljivost i naše sumnje preobražava u sigurnu nadu da Bog drži svijet u svojim rukama i da usprkos svakoj tami on pobjeđuje (…). Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovom srcu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvijetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje.“
Kršćanin, vjernik, čovjek od Boga stvoren, od Boga koji je ljubav i koji se u ljubavi odnosi prema svakom stvorenju, pozvan je u tome duhu razumijevati, nanovo razmatrati i živjeti ljubav koja je nerazdvojna od vjere i nade. To troje – vjera, nada i ljubav – poput tkalačkih niti su od kojih je sazdano platno – život naš – život koji je uvijek i svagdje usmjeren bližnjem da se za nj žrtvuje kako bi svi bili dionici vječnoga života. (ak)
