O smrti Sluge Božjega biskupa Josipa Langa. Prošle 2014. godine, 1. studenoga, spomenuli smo se 90. obljetnice od svečeve smrti.
S punim se pravom može reći kako je Sluga Božji dr. Josip Lang svetački živio – bio vjeran Bogu – svednevice vršeći Božju volju u Crkvi za svakoga čovjeka poradi spasenja svih ljudi – te je poradi toga i svetački umro. Svi koji su ga poznavali bili su vrlo brzo, odmah!, uvjereni u svetost njegova života, a također i oni neskloni vjeri i Crkvi, pred životom – djelom i riječima – Sluge Božjega, zastali su i iskazali poštovanje svetome pastiru – prijatelju i tješitelju nevoljnih.
U drugoj polovici mjeseca listopada 1924. godine Sluzi Božje bivalo je sve teže i sve više ga je bolest pritiskala te više nije ni na krevetu mogao ležati, a još manje biti izvan kreveta. Najteže mu je bilo što nije mogao slaviti svetu Misu, stoga mu je jedan svećenik svakoga dana donosio svetu Pričest. Tome je svećeniku svaki puta srdačno zahvaljivao te znao reći: „Kako se lako trpi kada se prima Isusa u sv. Pričesti!“
Desetak dana prije smrti po rukama franjevačkoga gvardijana o. Euzebija Mihalića OFM drugi puta je primio sakrament bolesničkoga pomazanja i apostolski blagoslov. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer, od samoga svetoga Oca pape Pija XI., donio mu je „apostolski blagoslov za čas smrti“, a Sveti Otac mu je poslao i svoju fotografiju. Sluga Božji bio je u potpunosti spreman umrijeti. Osam dana prije smrti rekao je svojim prisutnima: „Veoma sam slab i valjda ću doskora umrijeti. Obavite svi u kući još jednu devetnicu za mene i primite svete sakramente. Dragi Bog može još dati, da bude bolje, ali ja mislim, da ću koncem ovoga mjeseca umrijeti.“ Prisutni su odmah započeli devetnicu koju su završili drugoga dana po njegovoj smrti. U vrijeme bolesti, kao i prije, molio je mnogo i rado. Molitve časova nije mogao moliti samo jednoga dana u tijeku bolesti (10. lipnja 1924.) kada ga je bolest najteže pritusnula te tri dana prije smrti, a tada je molio krunicu te govorio: „Sada valja još više paziti kod moljenja krunice, kad je ona mjesto časoslova!“ Također nije u to vrijeme zapustio ni ure klanjanje koje je prije vjerno vršio – klečeći ili sjedeći – a u bolesti ležeći pogledom usmjerenim prema franjevačkoj crkvi. „Nakon ure klanjanja našli su ga vedra, radosna, upravo preobražena. Po stotinu bi puta dnevno i inače pozdravljao Spasitelja.“ O svom odlasku s ovoga svijeta sa svojim je ukućanima i gostima, razgovarao sasvim otvoreno, spokojno i radosno: „kao da će prijeći iz jedne sobe u drugu.“
Nekoliko dana prije Sviju Svetih rekao mu je mons. dr. Milan Beluhan, njegov nasljednik u župničkoj službi u župi Sv. Marije na Dolcu, da je u subotu blagdan Sviju Svetih. Sluga Božji mu je uzvratio: „E, ja sam štovao Sve Svete i puno sam im se molio pa me oni neće ostaviti u času smrti.“ Dr. Beluhan mu je na to pridodao: „A presvijetli, kako bi Vas ostavili! Oni Vas imadu rado i već Vam pripravljaju krunu vječne slave.“ Na to se Sluga Božji okrenu dr. Beluhanu i nazočnome svome bratu Milanu te reče: „A dao Bog, dragi Milane, da i ti onamo dođeš, a i Vi, carissime, da onamo dođete, da se mi svi tamo radujemo Bogu u vječnoj hvali!“
Prema svjedočanstvu njegova brata Milana, sestara i mons. Beluhana, zadnji trenuci njegova ovozemljskoga života i prijelaza u vječnost zbili su u potpunom predanju volji Božjoj.
„U noći od 31. listopada prema 1. studenom (1924.) bdjeli su kod njega ukućani. Do pola noći mirno je počivao. Poslije ponoći, zajedno sa šogoricom Katarinom, izmolio je zlatnu krunicu, koju je on predmolio. Oko dva sata u noći otišla je šogorica na počinak, a na njeno mjesto došla je sestra Sluge Božjega Ludmila. Kada mu je u ranu zoru (1. studenog) sestra spomenula da je osvanuo dan Svih Svetih, srdačno joj je čestitao blagdan. Ujutro, nešto prije šest sati došla je u sobu nećakinja Marica Schwarz i sve pripremila za sv. Pričest koju je Sluga Božji toga jutra, kao i obično, primio u šest sati iz ruku mons. Milana Beluhana. Nećakinja mu je potom dala propisane lijekove, potom napomenula da će mu staviti toplomjer kako bi liječniku, koji će doći u osam sati, znala reći temperaturu. Stavivši toplomjer, zajedno sa Slugom Božjim, molila je zahvalu poslije sv. Pričesti i gledala u sat da na vrijeme izvadi toplomjer. U tim je trenucima nećakinja Marica opazila „da se Sluga Božji u krevetu uspravio, malo odgurnuo pokrivač te naglo silazi iz kreveta. Noge su mu već bile izvan kreveta te je gledao nekud u visinu. Marica se vrlo uplašila i zvala ga, ali on nije ničim pokazao da zapaža njenu nazočnost. To se sve zbilo u trenu, a tada se opet spustio na krevet. Nećakinja je zapazila na njegovu licu promjenu, oči su počela stakliti i tada je shvatila da Sluga Božji umire. Kleknula je do kreveta i zazvala ga, ali je više nije čuo. Nije čula nikakva hropca nije je opazila kakvu smrtnu borbu, samo je u promjenama lica zapažala, kako ga život naglo ostavlja. Dozvala je brzo ostalu braću i sestre, rođake. On je sam zaklopio oči i preminuo.“ Prema svjedočanstvu preč. Krešimira Pečnjaka, duhovnika u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu, „lice njegovo bilo je kao lice anđela.“, potom „čuo sam osobe, koje su kazale, da ga se ne mogu nagledati“, te nastavlja: „ I sâm sam to osjetio. Oko čela opaža se izraz duboke umnosti, a oko njegovih usana njegova dobrota i milina. Počivao je na odru uistinu sveti muž.“
Bilo je to u jutro oko 6.30 sati 1. studenoga 1924. godine, na svetkovinu Sviju Svetih, prve subote u mjesecu, na Marijin dan, u stanu Sluge Božjega.
Svega svojega života ostao je vjeran Bogu – Darivatelju svakoga dobra i osluškujući glas Božji u svojem srcu i sâm je rado i spremno darivao, pomagao, pratio, služio i ljubio bližnje u svim životnim okolnostima, osobito nevoljama i gorčinama života. Kao svećenik, odgojitelj, profesor, pisac … neumorno je navještao riječ Božju, poticao na nasljedovanje Isusa Krista i tako je utirao staze i puteve do čovjeka po Gospodnjoj zapovijedi „idete po sve svijetu…“, „gubave čistite, zloduhe izgonite…“. Gospodnja se ljubav duboko nastanila u srcu Sluge Božjega te je tako mogao mnoge usmjeriti Srcu Sina Božjega trajno nazočnom i životvornom u Presvetom Sakramentu.
Već spomenuti dr. Milan Beluhan, svoje svjedočanstvo o Sluzi Božjem objavljeno u časopisu Kršćanska škola, završava molitvom:
Isuse! prvi i najsavršeniji odgojitelju, u kojega se ugledao dobri, sveti naš otac, ne dopusti, da on ostavi nedovršeno djelo svoje. Odgajao nas je u vremenitom životu za život vječni – ponajvećma primjerom svojim – pa Tebe molimo, da nas on i u vječnoj slavi odgaja primjerom, zagovorom svojim tako pojedince, kao i napose hrvatsku našu mladež, pa svećenstvo naše, kao i mili hrvatski narod, te da ga jednoć sretni svi zajedno zagledamo u slavi. (Anđelko Košćak)
