Ovogodišnje duhovne vježbe za mladiće prve i druge godine bogoslovske formacije održane od 27. veljače do 1. ožujka 2020. godine u pastoralnom centru u Lovranu predvodio je o. Marijan Steiner SJ, profesor dogmatike, liturgike i crkvene glazbe u miru i duhovnih bogoslova na Bogosloviji na Jordanovcu. Uz voditelja bogoslove su na duhovnim vježbama pratili rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa vlč. Anđelko Košćak i duhovnik vlč. Andrija Miličević. Duhovne vježbe su milosno i povlašteno vrijeme duhovne izgradnje, preispitivanja, promišljanja, napajanja nad preobilno razlivenom Božjom ljubavi te utvrđivanja u dobrim i boljim odlukama na putu formacije za kasnije svećeničko služenje. Duhovne vježbe u šutnji izrazito su bitne kako bi čovjek bolje poslušao Boga i spoznao Njegovu volju za sebe. Uz to tišina je prostor čovjekova djelovanja, slobode i rasta.
Svaki se dan sastojao od redovite službe časova, dva nagovora o. Marjana Steinera, svete euharistije s prikladnom propovijedi, euharistijskog klanjanja i pobožnosti križnog puta. Tijekom duhovnih vježbi bogoslovi su redovito mogli otići na razgovor kod voditelja duhovnih vježbi i kod duhovnika. Budući da se nalazimo na početku korizme o. Marijan Steiner započeo je duhovne vježbe govorom o služenju kroz korizmu kroz molitvu, milostinju i post, našoj slobodnoj volji kojom sami izabiremo svoj put jer nas Bog poziva u slobodi i nije nasilan. Istaknu je kako je bitno da budemo ljudi karaktera, ljudi od komada, iskreni i imajući načela kojih ćemo se držati izbjegavajući samodostatnost, oholost i bogatstvo, a razvijajući poniznost, siromaštvo i poniznost. Tijekom susreta i traženja Boga trebamo imati na umu da je sve što o Bogu znamo i što smo našli manje od Njega i da bezdane našeg srca, kako inače tako i u egzistencijalnoj tjeskobi i traženju smisla, može upotpuniti samo Onaj tko ih je stvorio i koji nas želi za nebo. Uspoređen je susret Boga i Mojsija i objašnjeno je da susret s Bogom uvijek uključuje poslanje. Idućih dana bilo je različitih tema.
Sljedeći je nagovor bio o grijehu kao rušenju, čovjekovu rezanju konopca ljubavi i spasa koji mu Bog pruža, odricanju Isusa kao Spasitelja. Isus je uvijek naš Otkupitelj i to je samo njegovo djelo, a Isus kao Spasitelj uključuje naš odnos i odgovor prihvaćanja ili neprihvaćanja. Odluka je na nama. Nakon govora o grijehu uslijedio je govor o obraćenju, važnosti sakramenta pokore i pomirenja. O. Marijan rekao je da je glavni neprijatelj obraćenju neodgovornost i prepotencija – uznosito držanje i skrivanje od istine o Bogu, nama samima i bližnjima. Trebamo šutjeti, stati pred križ, kleknuti i moliti razvijajući disciplinu i odgoj. Nakon govora o obraćenju o. Marijan nastavio je svoj govor o vrstama naravi i odgoju volje. U tom kontekstu spomenuo je izvrsnog učitelja volje sv. Ignacija koji nas uči da je glavna zapreka na putu savršenosti strah pred žrtvom pa nas onda uči moliti za spremnost na poniženja, na patnju svake vrste kako bismo se sprijateljili s idejom odricanja i trpljenja. Naravno da to nije jednostavno i da uključuje borbu. Borba su milosrđe i praštanje kojim treba žestoko i bez uzmicanja udariti na grijeh, a pomilovati i biti milostiv prema čovjeku koji pati i nosi svoj križ, nekad uspješnije, a nekad manje uspješno. Plod te borbe bit će Isus – biser zbog kojeg smo sve ostavili i uz čiju pomoć možemo urediti odnose sa samima sobom i drugima da naučimo prihvatiti sebe i druge imajući ispravnu sliku o Stvoritelju i stvorenome. Za one koji su ozbiljno shvatili Božji poziv neće biti dosta ostati na onome što je dovoljno i minimalno, uvijek će tražiti više – sve na veću slavu Božju. Dao je nama bogoslovima savjet kako nikada ne smijemo gledati na broj i veličinu, već uvijek djelovati na kvalitetu ne zadovoljavajući se samo onim što nije grešno, već tražeći dobro i bolje, biti jednostavni, ponizni, iskreni i ne žaleći se na svoj križ jer ima mnogo patnje u svijetu i svaki je križ od Boga poslan određenom čovjeku. Svi bismo više trebali težiti osobnijem susretu s Isusom da bismo mogli reći Isus moj Gospodin, i moje sve.
U zaključnom nagovoru o. Marijana osvrnuo se i na svećenički poziv. Iznio je pred nas iskustva svog životnog poziva. Ustvrdio je kako poziv dosta ovisi o nama. Na nama je odluka da kažemo da, hoću i ne, neću. Da prihvatimo poziv potrebno je otrgnuti se od obzira, iako ni tada nećemo biti apsolutno slobodni od svojih navezanosti. Duhovni poziv treba u nama buditi radost i mir kako kaže o. Marijan. Prihvativši Isusa i Njegov poziv naša ljestvica vrednota na vrhu ima Gospodina Boga i u nesebičnoj ljubavi i služenju naš će je život potvrđivati.
Zadnji dan u nagovoru bio je „rezerviran“ za Blaženu Djevicu Mariju i njezinu presudnu ulogu u djelu spasenja njezina sina Isusa Krista. Kod Blažene Djevice sve se događa u ljubavi, darivanju, prihvaćanju volje Božje, a u odnosu prema Isusu njezin je stav: „što god vam rekne učinite.“ Nakon svečane mise, završnog ručka, fotografiranja… bogoslovi su se s voditeljem i poglavarima sretno vratili u Zagreb gdje će obnovljeni u Kristu živjeti susret s Gospodinom služeći svojoj braći. (Franjo Pištelek)
