Ovaj intervju objavljujemo s velikom radošću. Poseban je jer se među nedavno beatificiranih 38 albanskih mučenika nalazi i don Anton Muzić, čiji se rođak, bogoslov Kristijan Perić, svećenički kandidat Požeške biskupije, odlučio na isti put kojim je kročio i njegov predak – put svećeništva. Uz don Antona Muzića među tridesetosmoricom prisutan je još jedan Hrvat – fra Serafin Glasnović. Kristijan je nazočio proglašenju mučenika blaženima 5. studenog 2016. godine u gradu Skadru u Albaniji te je s ponosom i uzbuđenjem odgovarao na pitanja koja se ne tiču samo njegove nacionalnosti ili njegovog poziva već njegove obitelji čiji je predak, ubijen iz mržnje prema vjeri (in odium fidei), postao blaženikom.
1. Odakle proizlaze tvoji korijeni i koja je poveznica između tebe i bl. don Antona Muzića?
Budući da su moji roditelji rodom s Kosova, iz malog mjesta Vrnavokola, župa Letnica, možemo prvo govoriti o povezanosti mjestom. Letnicu, župu sačinjavaju četiri sela: Letnica, Šašare, Vrnavokolo i Vrnez. Letnica je malo selo, nalazi se nedaleko od Vitine, na jugoistočnom dijelu Kosova, na sjevernim padinama Skopske Crne Gore. Selu se čak pridaje i naziv, uz Letnica i Crna Gora zbog istoimene planine. Stanovništvo tih sela, s područja župe Letnice je hrvatskih korijena, iz dinarskih krajeva. Iako nam je predaja slaba, Letničani i Šašarčani znadu da su iz Dalmacije, doseljeni u XV. stoljeću, dok stanovnici iz Vrnavokola i Vrneza kažu da su se doselili iz Bosne, kada su sela bila opustjela zbog austro-turskih ratova krajem XVII. stoljeća ili zbog kuge koja je u tom kraju vladala 1671. godine. Danas je gotovo svo stanovništvo odseljeno ili bolje rečeno vraćeno u krilo Lijepe Naše. Dok je nekolicina Hrvata ostala u Letnici.
I novi blaženik, don Anton Muzić rodom je iz Vrnavokola od oca Dejka i majke Dile te je krvno povezan s tatinom lozom. Blaženikov otac Dejko i moj pradjed Marko su rođena braća, njihov otac se zvao Pero, moj čukundjed. Što će reći da su blaženik i moj djed Pavle bratići. Odatle je ta rođačka poveznica između moje obitelji i blaženika. Zanimljivo još spomenuti da su prezimena rodova u mjestu Vrnavokolu: Vrnavić, Čović i Muzić. Onda je zapravo moje prvotno, izvorno obiteljsko prezime Muzić, a spletom okolnosti i neznanje tadašnjih matičara potpisano kao Perić.
2. Možeš li nam ukratko opisati životni put svog rođaka i okolnosti njegove mučeničke smrti?
Rođen je 12. svibnja 1921. godine. Rodbina govori da je prije negoli otišao u sjemenište, kao dječačić, redovito išao na misu, Bogu se molio i bio poslušan roditeljima. Srednjoškolsko obrazovanje i sjemenište završio je u Papinskom sjemeništu u Skadru. Iako je s 12 godina najprije krenuo u prizrensko sjemenište; nešto kasnije se odlučio za prelazak u Skadarsku biskupiju. Godine 1938. odlazi u Rim u Kongregaciju za Propagandu vjere i studira teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Kao student, odlikovao se posebnom revnošću i svetačkim životom. Bio je vrlo jednostavan, skroman i pobožan; tih se odlika poučavao od svoje obitelji koja je bila podosta siromašna, ali skromna i pobožna.
Na blagdan sv. Josipa 1945. godine zaređen je za svećenika u Rimu. Kako je bio dobar student dokazuje i licencijatom iz teologije, što opravdava njegovu revnost i predanost radu. Vjerujem da je htio nastaviti studij. Ali? U Skadar se vraća radi potrebe biskupije i na molbu nadbiskupa jer je bilo malo svećenika, a puno župa. No, nadbiskup mladog Antona imenuje kancelarom. U to vrijeme u Albaniji dolazi na vlast željezni komunizam pod diktatorom Enverom Hoxhe koji je zemlju natopio krvlju mučenika te uništio mnogo vjerskih objekata. Poznato je da je Albanija bila jedina ateistička zemlja službeno proglašena u svijetu – Crkvu su htjeli odvojiti od Svete Stolice. Biskupi koji su se suprotstavljali toj ideji Envera Hoxhe da se odvoje od Svete Stolice strijeljani su par dana kasnije. Partija je nekoliko dana iza toga okupila svećenike na sastanak i zatražila da napuste zvanje: Mi ćemo vam pružiti zaposlenje, sve ćemo vam dati. Budući da nijedan nije prihvatio tu ponudu, uslijedila su uhićenja, mučenja i ubijanja. Tako je i mladi svećenik don Anton Muzić, sa samo 26 godina, 1947. godine od strane komunističkog režima odveden u istražni zatvor gdje je bio neljudski mučen jer se nije htio odreći vjere u Krista. Bilo je mnoštvo tortura i neprestano su ga mučili. Jedna od tortura je da su ga konstatno polijevali mrzlom vodom dok je nepomično stajao uza zid. Kada su ga pustili da malo odahne i odmori, spavao je na golom podu pa je zbog toga dobio tuberkulozu. Sudili su mu u siječnju 1948. godine – na sud je došao slomljenih ruku i nogu, gotovo mrtav. Kašljao je krv, nije mogao govoriti, bio je žut kao vosak, sama kost i koža od neishranjenosti i teškog mučenja. Sud ga je uvjetno oslobodio i vratio kući u nadbiskupski dvor dok je druge osudio na smrt strijeljanjem ili zatvorskom kaznom uz prisilni rad. Razumljivo, don Antona su oslobodili jer je bio na smrt bolestan; znali su da će umrijeti. Pet mjeseci nakon oslobođenja umro je u strašnim bolovima, ležeći ispod stepenica na ulazu u zgradu nadbiskupije u Skadru. Mučenik je, jer je umro in odium fidei, tj. zbog mržnje neprijatelja prema katoličkoj vjeri. Pitanje zaključujem riječima blaženika kada je svojim kolegama zatvorenicima kazao: Ako jednoga dana vidite članove moje obitelji, recite im da sam potpuno nevin i da umirem za svoju vjeru u Krista.
3. Kakvi se osjećaji u tebi bude pri posvješćivanju činjenice da je tvoj zagovornik na nebesima ujedno i rođak te da ste se obojica odazvali na svećenički poziv?
Radostan sam! Zaljubljen sam u svetački lik don Antona. Počesto se ljudski osjećaji kao sreća iliti radost koji su u nama teško mogu pretočiti riječima, izgovoriti ih. Uglavnom kažemo da nam nedostaju riječi, odnosno da smo bez teksta koji ne može opisati kakva se i kolika radost krije u nama. No, koliko je osoba sretna, ispunjena radošću i prožeta ljubavlju može se vidjeti na njoj samoj dok to izgovara. Sjećam se, bio sam druga godina srednje škole i aspirant za svećenika u Požeškom kolegiju, kada je u Skadru potvrđena kanonska ispravnost za proglašenje mučenika. Onda su ukućani, rodbina i župljani u selu govorili da će i don Anton biti proglašen blaženim, naš čovjek iz sela (mislivši na Letnicu). Slušavši te riječi mislio sam da ljudi pričaju bajku (smijeh).
Nisam tada poznavao nikakve okolnosti ni povijest Crkve u Albaniji i kolika je vjera tih ljudi bila u Krista Raspetoga. Danas je sve drugačije, o tome se priča i širi se radost, ne samo u obitelji, već i svih župljana u Voćinu koji svjedoče mučeništvo i čvrstu vjeru don Antona. Obojica pozvani nasljedovati Krista i propovijedati ga u svim nedaćama života. Da! On je svoje učinio i vijenac slave zadobio. Danas, ja, molim zagovor don Antona za postojanost u vjeri i čvrstu povezanost s Isusom Kristom da postanem Njegov ljubljeni učenik – da postignem cilj za kojim sam krenuo kako bih propovijedao Kristovo kraljevstvo. U tomu svemu mogu pronaći uzor svetog življenja u blaženiku.
4. Koje su odlike krasile bl. don Antona i čemu nas njegov život, osobito Bogu posvećene osobe, može naučiti?
Svakako bih istaknuo njegovu pobožnost i odnos prema euharistiji te potpuno predanje i vjernost Božjoj volji. No, njegova hrabrost da umire za svoju vjeru u Krista Raspetoga posebno mi se dojmila. On se potpuno predaje mučeništvu. Zna da je to Božji dar. To potvrđuju i njegove riječi kada je izrekao svojim kolega u zatvoru: umirem potpuno nevin za svoju vjeru u Krista. S druge strane nije imao ni trunke mržnje prema tlačiteljima, svojim mučiteljima. Već opraštajući im sve po uzoru na Učitelja na križu hodi u novosti života, u kraljevstvo Božje. Ne plaši se, usprkost svim poteškoćama i torturama koje je prošao. Junački umire kao svjedok čvrste vjere spreman dati svoju krv i život za Crkvu i Isusa. Muževnost kojom se on odlikovao treba krasiti i resiti naše svećeništvo, tada smo muževi Crkve. Samo tako možemo posvjedočiti današnjem svijetu da vjerujemo Kristu i njegovoj Zaručnici. Danas kada ima drugih načina mučenja i zahtjevnih situacija u kojima smo pozvani svjedočiti za Isusa Krista. Podsjetimo se kako je Isus rekao apostolima da ih šalje kao ovce među vukove i najavio da će ih ljudi zbog njega zamrziti, izvoditi pred sudove i bičevati, ali neka se ne boje onih koji tijelo ubijaju. I na kraju Isus kaže: Svojom ćete se postojanošću spasiti!
5. Kako si proživio hodočašće i beatifikaciju u Skadru na koju si se uputio prije nekoliko tjedana?
Veselo! Ponosno! Ali i ponizno. Znajući da sam tako blizu (rodbinski blizu) jednom blaženiku, a zapravo tako daleko (po njegovoj odvažnosti u Kristu). Gledajući retrospekciju njegova života oduševljavam se njegovoj vjernosti i moralnoj veličini. Najupečatljivi događaj je slavlje svete mise u skadarskoj katedrali gdje je bila svečanost beatifikacije koja je odavala ozračje uskrsnuća i slave, kao nagrada za rane i patnje koje su vjernici podnijeli za Isusa. Ako umrijesmo s Kristom vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime (Rim 6,9).
Sve je bilo u duhu da Krist živi u meni od radosti i uzbuđenja. I na kraju svečanosti dojmljivo je bilo, kada smo, mi koji smo došli, oko 1000 Hrvata i vjernika iz letničkog i janjevačkog kraja, ušli u katedralu i zapjevali Zdravo Djevo… Bio je prekrasan osjećaj vidjeti sav narod koji sa srcem, ne srameći se svojih korijena, pjeva: Rajska Djevo, kraljice Hrvata, naša Majko, naša zoro zlata, odanih ti srca primi dar, primi čiste ljubavi nam žar. Kao nekada u Letnici kada su pjevali na čast Gospi Letničkoj. Tu sam na tren zastao i zagledan u naše mučenike, rekao im: Hvala vam za ovo zajedništvo vjere u Krista Raspetoga!
Intervju vodio Hrvoje Zovko, V.
