PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
14. sprnja 2024.
Matko Filipović, bogoslov V. godina (Zagrebačka nadbiskupija)
Čitanja: Am 7,12-15; Ps 85,9ab.10-14; Ef 1,3-14; Mk 6,7-13
Ako pogledamo u cjelini čitanja XV. Nedjelje kroz godinu, prepoznajemo da bi nit vodilja mogla biti pozvanost koja se ostvaruje po nama nedokučivom Božjem kriteriju, ali koji se razjašnjava kroz razumijevanje ambijenta u kojima se nalazimo čitajući današnje starozavjetno čitanje. U prvom čitanju susrećemo se sa prorokom Amosom kojega smještamo u jedan povijesni kontekst koji je vrlo nezahvalan. On vrši svoju proročku službu u Sjevernom kraljevstvu. Važna nam je svijest kako on to ne čini u svoje ime već je pozvan od Boga to činiti. Kako je proročko djelovanje oduvijek bilo provokativno tako je i Amos zbog govora u Božje ime bio suočen sa optužbama, napadima i progonstvom. Vidimo kako je jedan svećenik, Amasja, pokušao ušutkati proroka Amosa u naviještanju i prorokovanju osuđujući ga kako se došao okoristiti propovijedanjem; zamjetljivo je kako ne postoji argument i objektivni razlog zbog kojega bi ušutkivanje Amosa bilo opravdano. Zamjetno je kako je Amasja bio nečime isprovociran i ugrožen; osluškujući Božju Riječ koju prenosi Amos razjašnjava nam se ono što je bolno Amasji, svećeniku Betelskom. Oni koji su bili pozvani naviještati Božji Zakon i brinuti o njegovom provođenju i življenju su zakazali. Oduševljava nas Božja mudrost koja uvijek iznova umije doskočiti onima koji žele mijenjati stvarnost, mijenjati istinu. U takvim slučajevima, kada odgovorni zakažu, Gospodin će odabrati one koji su spremni svjedočiti za istinu i prokazivati izopačenosti. U ovom slučaju to je Amos, čovjek koji sam sebe stavlja van kategorije „stručnjaka za prorokovanje“, ne smatra se onim koji je nasljedstvom prorok već se naziva stočarom i gajiteljem divljih smokava. On to ne čini kako bi samoga sebe ponizio već kako bi argumentirao da ono što govori nisu njegove riječi koje od njega dolaze ili iz njegove „proročke struke“, već su plod Božjeg govora, Boga koji je njega odabrao za svjedočenje istine.
U evanđeoskom tekstu, u Markovu evanđelju, Isus poziva i šalje učenike dajući im ovlast nad nečistim dusima. Zanimljive su smjernice koje su dane dvanaestorici prije nego su upućeni u misiju. Zabranjeno im je nositi kruh, torbu, novac…; možemo postaviti pitanje o razboritosti takvog slanja u misiju, međutim Isus ih potiče da nose štap. Štap je u biblijskoj perspektivi vrlo važnog značenja. To je isti onaj štap koji je izraelski narod izveo preko Crvenog mora tako što ga je Mojsije podigao. To je isti onaj štap kojim je udareno o stijenu iz koje je potekla voda koja utažuje žeđ naroda. Zato je za one koje Isus šalje važan taj „štap“; po drvetu, materijalu od kojega je štap načinjen, smo zadobili spasenje, po križu Gospodinovu; po drvetu su nam otvorena nebesa, po drvetu siromaštva, jednostavnosti i slabosti smo oslobođeni od ropstva, napojeni živom vodom i pridruženi Bogu. Za narod onoga vremena, za mentalitet naroda izrazito je značajna i važna gostoljubivost, koja u sebi ima različite primjese samo izvanjskoga i površnoga, razmetljivosti i licemjerja. Primanje gostiju veliki je čin koji je često bio razlog sukoba među susjedstvom i trenutak nadmetanja među ljudima. U takvom nadmetanju i razmetljivosti su gosti zasigurno uživali, međutim, apostoli imaju jedan poseban nalog. „Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande.“ Naoko, tako nerazumljiva rečenica; ovime Isus želi apostolima pokazati ono što je bitno, a to je navještaj Kraljevstva. Obzirom da dolazak gostiju uzrokuje toliko razmirica, nesuglasica, svađa i razjedinjenosti, apostoli će se morati zbog misije koju imaju, zadržati u jednoj kući kako bi suzbili suvišne sukobe. Pozvani smo i mi, zbog većega dobra, zbog navještaja Radosne vijesti i svjedočenja za Gospodina, uskratiti sebi užitke koje nam mentalitet nameće, pozvani smo ići protiv onoga kako smo navikli i kako su nas učili. Novim, Isusovim stavom, ne prkosimo običajima i tradiciji, već se u slobodi odlučujemo dati prvenstvo Gospodinu čija je Riječ naš jedini identitet, baština i život. Na kraju evanđeoskog odlomka čitamo kako se njihovo djelovanje nastavilo; zamjetna je poveznica između propovijedanja, izgona zloduha i ozdravljenja. Sveto pismo uvijek svjedoči o sličnom principu ozdravljenja. Bolest je prije svega, označavala suženi spektar čovjekovih mogućnosti, a ono što je najgore je odvojenost od bližnjih i nemogućnost odnosa koji su do sada bili mogući. Odvojenost od riječi, razgovora, odnosa i od bližnjih, gasi u čovjeku ono što ga čini čovjekom. Zato svako ozdravljenje i obraćenje, koji su često međusobno povezani, započinju riječju koja je temelj svake komunikacije, a time i svakog odnosa.
