Treće korizmene nedjelje – 24. ožujka – Oktet zagrebačkih bogoslova uputio se u starodrevnu župu Margečan. Župa je starodrevna samo poradi svoje povijesti i značaja, a mlada i radosna u svom vjerničkom zanosu koje se osobito očituje sudjelovanjem u nedjeljnim misnim slavljima koja se osim u župnoj crkvi slave još u tri ili pak četiri filijalne crkve od kojih na osobiti način valja istaknuti proštenjarsku crkvu Majke Božje Radovanske ili Putokazateljice. U toj smo crkvi, prepunoj vjernika u 9.30 sati slavili misno slavlje. Razdragan i srdačan župnik preč. Alojzije Pakrac sve nas je dočekao pred radovanskom crkvom, sa svima se pozdravio i uveo nas u crkvu gdje je već u tijeku bila pobožnost Križnoga puta. Misno slavlje je predvodio rektor Anđelko Košćak. Nakon pričesti bogoslov Frano Bijelić je izrekao svjedočanstvo svoga odaziva na Božji poziv, a na samome koncu misnoga slavlja oktet je otpjevao nekoliko skladbi koje su se jako dojmile nazočne vjernike i župnika. Nakon misnoga blagoslova uslijedilo je zajedničko fotografiranje, a domaći zbor otpjevao je poznatu pučku pjesmu u čast Majci Božjoj Žalosnoj ili Bolnoj.
Valjalo je hitro poći u župnu crkvi Sv. Margarete u Margečan gdje nas je također čekala prepuna crkva vjernika, osobito djece, dva župna zbora „Sv. Antuna“ i „Margaretske krijesnice“ koji su nama u čast otpjevali jednu njima dragu pjesmu kao znak dobrodošlice. I u župnoj crkvi sve lijepo, svečano, sve i svi u svetome zanosu i iščekivanju euharistijskoga slavlja. Bogoslovi su predvodili pjevanje, sudjelovali čitanjem i svjedočenjem odaziva u svećeničko zvanje (Luka Cvitanović i Hrvoje Maltarić) te pjevanjem nekoliko pjesama koje su sve bile jedna ljepša od druge, a posebno je odjeknula „U boj“ i posljednja „Krist jednom stade na žalu“ koju je gromko pjevala cijela Crkva. Vjernicima smo podijeli sličice s molitvom za svećenička zvanja i „Vjesnik biskupa Langa“. Župnik nas je primio u župnu kuću i počastio ručkom, a mi smo mu nastojali uzvratiti pjesmom i riječima zahvale. Posebno su nas se dojmile župnikove riječi da u 33 godine svećeničkoga rada u župi Margečan nije doživio tako lijepo druženje s bogoslovima koji su sve vjernika, a osobito njega, do suza ganuli svojim pjevanjem, bogoslovskim zajedništvom i vedrinom duha.
U Zagreb smo se vratili sretni i u nadi da smo svojom vjerom, nadom i ljubavlju prema Bogu i Crkvi, bili na ohrabrenje i poticaj svima, a osobito mladima kojima želimo otvoreno, vedro i iskreno srce te da se ne boje Božjega poziva u svećeničko i redovničko zvanje, da se ne boje svojih slabosti i nesigurnosti, nego da slušaju Božju riječ, da slave Isusa u svetim sakramentima i da se trajno pouzdavaju u Božju pomoć i blagoslov te mu se spremna i radosna srca odazovu: „Evo me!“ (ak-r)
