Duhovnu obnovu u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu uoči prve nedjelje Došašća predvodio je
vlč. Jakov Rađa, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji i profesor na
Katoličkom bogoslovnom fakultetu na katedri fundamentalne teologije.
Tema duhovne obnove je odnos među ljudima, koji je zapravo odraz našeg odnosa s Bogom.
Prvo razmatranje bilo je usmjereno na lik Josipa Egipatskog iz knjige Postanka. Josip Egipatski smatran je očevim ljubimcem, što je bilo trnu u oku njegovoj braći, od kojih je zbog toga bio odbačen. Zbog ranjene naravi svatko od nas na sličan način može lišiti života svoga bližnjega, a osobito samodostatnošću.
Upravo ta samodostatnost kod većine ljudi ono je što razara odnose i ono što se protivi ljubavi. Samoća je upravo to zatvaranje u samodostatnost, kročenje u život tako da se zadrži usmjerenost prema svojemu
cilju, bez izgrađivanja odnosa s drugima. Ranjena narav nameće nam prvotnu misao kako je tuđe dobro
naša ugroza, zbog toga se zdravim odnosima prema drugima to treba nadići. Moliti nekoga za pomoć
jedan je od načina za nadilaženje samodostatnosti, jer upravo neprijatelj ljudske sreće želi da se mi sa
svojim problemima zatvorimo u sebe. Ako se naši odnosi prema drugima ne usavršavaju, onda nemamo
duhovnost koja nas vodi u Nebo. Nitko ne može biti sretan sam i upravo zbog toga nemoguće je razumjeti Evanđelje bez Crkve. Bog nije htio pojedinačno spasiti čovjeka i zato bez autentičnog prijateljstva nema spasenja.
Drugo razmatranje bilo je o tome je li moguće zaboraviti rane koje su nam nanijeli drugi. Ne smijemo se
praviti da se bol nije dogodila, ali trebamo imati na umu da su odnosi puno važniji od boli. Nisu bitne
rane, nego je važno što dobro Bog može učiniti od toga. Kao primjer vlč. Jakov naveo je don Bosca koji
je rano ostao bez oca, a kasnije je postao otac tisućama mladih. Zatvori su puni ljudi s ranama, ali problem je što nisu zavapili Bogu. Josipu Egipatskom se Bog nikad nije izravno obraćao riječima, ali je bio u njemu. Što je čovjeku bliže od Boga koji se utjelovio u Isusu Kristu kao čovjek boli. Mnogi žele odgovor na pitanja zašto pate nevini ili čemu patnja uopće, a Bog u Isusu Kristu pati.
Sljedeći dan, u subotu 30. studenoga, razmatranje je bilo o sinu razmetnome iz Lukina Evanđelja. Naime, svaki roditelj sigurno doživi od djeteta da mu to isto dijete kojemu je dao život, zaželi smrt, možda ne direktno, ali svojim postupcima. Također, crta nedostatnosti je i kada čovjek misli da može bez Boga i drugih. Svećenik, kao duhovni otac, mora se pripremiti na takvo iskustvo. Bog će radosno dočekati i onaj najmanji i najpovršniji vapaj, kakav je bio kod razmetnoga sina. Drugi sin koji je bio cijelo vrijeme pravedan, reagira burno, kao da mu je žao što nije proždirao očeva imanja s bludnicama, ne biva zahvalan. Otac je tome sinu rekao da je sve njegovo i od sina koji je bio cijelo vrijeme uz njega. Božja terapija je ta da oslobađa od osjećaja dužnosti. Možemo biti mrtvi kao pravednici, ali ako se obratimo Bogu, On nas oživljava.
Nakon nagovora uslijedilo je vrijeme za ispit savjesti pred Presvetim oltarskim sakramentom. Sveta misa
započela je u 11:30. U homiliji, vlč. Jakov izjavio je kako Crkva pred nas nije mogla staviti bolje
Evanđelje. Zato što se zbog spomendana svetog Andrije govori o odnosu braće prema Isusu, to jest o
međusobnom odnosu. Gospodin Isus susreće sve nas kao što je susreo Andriju i brata mu Šimuna, to jest
Petra, u svakodnevnom poslu. Isus ne mijenja ljude, nego gleda što rade i u tome im daje novi smisao.
Kada Krist kaže da će biti ribari ljudi, to znači da će izvlačiti ljude iz smrti, jer more je za Židove toga
vremena označavalo smrt. I opet je ponovio kako je najveći kamen spoticanja naša samodostatnost, da
nam odnosi budu sveti.
Na kraju svete mise duhovnik vlč. Ivan Grbešić blagoslovio je časoslove za bogoslove. Time je završila
duhovna obnova.
FOTO: DANIJEL PETRIC
TEKST:NIKOLA SABLJIĆ
