Čovjekov život sastavljen je od niza fragmenata, djelića, moglo bi se reći, kamenčića i svaki od njih, a to su razne aktivnosti i „točke“ koje čine ljudski život, počevši od jutarnjeg ustajanja i večernjeg lijeganja u postelju, ima svoju mjesto i bitan je. Isto tako, čovjekov se život sastoji i od „kamenčića“ osjećaja, koji se očituju od radosti pa sve do žalosti. Da bi takvi fragmenti činili jednu složenu cjelinu, a to je čovjek u svojoj cjelokupnosti, u svom biću, potrebno ih je ponovno skupiti zajedno, a to skupljanje zajedno jest rekolekcija. Tim mislima, prvo razmatranje prve ovogodišnje duhovne obnove, u predvečerje 11. studenog 2016., u petak, na spomendan sv. biskupa Martina Tourskog, započeo je preč. Marko Kovač, moderator Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu, a ovom prilikom predvoditelj nekolikosatne duhovne obnove.
Prije spomenutog razmatranja, duhovna obnova započela je pokorničkim bogoslužjem na kojem se voditelj, prema Ef 4,1-16, rekao da je Sveto pismo puno pitanja te kako je i ispit savjesti svojevrsno postavljanje pitanja. Upravo tako je i on ispit savjesti temeljio na pitanjima koja nameće odlomak spomenute poslanice. Potom, po završetku pristupanja sakramentu ispovijedi, bogoslovi i đakoni, okupili su se u kapelici Presvetog Srca Isusovog te nazočili prvom od tri razmatranja, a koje je započelo već spomenutim mislima. U tom je kontekstu, preč. Kovač istaknuo, kako je i duhovna obnova svojevrsna rekolekcija, odnosno skupljanje raspršenih fragmenata od posljednje rekolekcije. Potom napomenuo je kako je subjekt rekolekcije Bog, objekt je sve ono što treba skupiti, a cilj ponovno skupiti svoje djeličke.
U drugom dijelu prvog razmatranja, osvrnuo se na misao iz 1 Pt 4,11: „… da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu…“. Osvrnuvši se na taj redak Svetog pisma, istaknuo je temelj čovjekovog života koji bi trebao biti i temelj onoga koji se priprema jednog dana postati „starješinom“, a on se nalazi u načelu: „čovjek je stvoren da Gospodina hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu.“ Tom načelu u drugom razmatranju voditelj je, izgovarajući molitvu za snagu da čovjek „sve nakane, čine i djela upravi proslavi Boga“, dao nastavak prvim razmatranjem započete rekolekcije odnosno, obavio je zadaću koju u rekolekciji ima predvoditelj duhovne obnove, a to je, kako kaže, dati „točke“ odnosno „punkte“ od kojih sudionici obnove mogu činiti rekolekciju. Upravo tako, tijekom tog drugog razmatranja, dao je još jednu „točku“ koja pomaže vođenju rekolekcije. Započeo je svojevrsnom meditacijom kojom je okupljene pozvao da u mašti pokušaju zamisliti svoju dušu, svoj „spiritus“ odnosno ono što dolazi od lat. riječi „spirare“, a što znači disati. Potom neka dušu, promatrajući je onakvom kakvom je zamišljaju, zamisle među divljim zvijerima. Zvijeri pritom nose razna imena: Mlakost, Gluma, Samosažaljenje, Mržnja… Nakon toga, neka svoju dušu zamisle u odnosu s tim zvijerima te kakva je njezina reakcija. Ako je ranjena, priupitao je, ima li sposobnost regeneracije? Ili čak autoregeneracije? Potom je nastavio kako obraniti dušu može isključivo Krist kojeg treba zamisliti raspetog na križu kao onog koji je prihvatio postati čovjekom. „Što sam učinio i što trebam učiniti za Krista?, postavio je retoričko pitanje te pozvao okupljene neka promisle tko je Bog te neka u usporedni odnos stave Boga i sebe. Nakon što je „dao“ tu „punktu rekolekcije“, bogoslovi i đakoni okupili su se na posljednjoj „točki“ tog petka, klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Sljedećeg dana, ujutro, u subotu 12. studenoga 2016., na spomendan sv. Jozafata, biskupa i mučenika, prva „točka“ rekolekcije bila je zajednička molitva Jutarnje. Zaustavivši se na kratkom čitanju (2 Kor 1,3-5), preč. Kovač ponudio je poticaj za jutarnje razmatranje kroz sliku o dvije zastave koje se nalaze u polju, od kojih je jedna Kristova, a druga đavlova. Đavao oko svoje zastave okuplja svoje sluge i šalje ih u sve kutke svijeta kako bi zarobili što više ljudi kroz primamljivost posjedovanja materijalnih dobara, časti i oholosti. Krist pak oko svoje zastave obilježene njegovom krvlju šalje i svoje sluge, na poseban način apostole odnosno svećenike kako bi svim ljudima pronosili evanđelje. Evanđeoskim vrijednostima duhovnog siromaštva, služenja i poniznosti lome se okovi i oslobađa od ropstva, posjedovanja, častohleplja i oholosti.
Kod trećeg razmatranja voditelj je zaključio kako je Isusova zastava pobjednička i kako neprijatelj i dalje ne posustaje. Upravo zato, bogoslovi i svećenici odnosno svi vjernici, pozvani su biti Isusovi vojnici, no ne u smislu ubijanja, već discipline borbe dobrim za dobro jer je naše načelo, a koje je već spomenuto, u svemu slaviti Boga. U tom kontekstu, preč. Kovač naglasio je kako je u životu potrebno pronaći svoje osnovno određenje u vjeri odnosno optio fundamentalis koje se često može poljuljati i to nekim benignim situacijama. Uostalom đavao (neprijatelj) nikada neće posustati da sruši vjernikov optio fundamentalis. A vjernikov osnovno određenje treba biti „ja vjerujem evanđeljima“. Vjerovati evanđeljima je polazna točka, i od nje treba kretati i konstantno razmišljati o svom opredjeljenju, iskristalizirati ga. Osim toga, kada govorimo o svećeničkom pozivu, potrebno je imati na umu kako u tom kontekstu postoje dva optio fundamentalis: prvi je onaj osnovni, a to je, biti kršćanin, vjernik, i taj prvi trebao bi biti iskristaliziran i preduvjet onom drugom, a to je željeti biti dio ministerijalnog svećeništva. Dakle, za „biti svećenikom“, potreban je i jedan i drugi optio fundamentalis, inače može se postati samo „neizgrađenim svećenikom“. Imati jasano osnovno određenje pomoć je i u situacijama koje nam se ponekad čine besmislenim. Na koji način? Upravo tako da onom što nam se takvim čini, uz nastojanje izgradnje svog optio fundamentalis, moguće je dati smisao, i to smisao u nekoj nakani. Na kraju, preč. Kovač još je jednom napomenuo kako treba izgrađivati jasno osnovno određenje, a ono se treba temeljiti na tome da je čovjek stvoren da „Gospodina hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu“, a da su ostale zemaljske stvari ono što čovjeka vodi prema svrsi. Potom, završio je otvorivši prostor razmišljanja svim okupljenim otvorenom mišlju o svrsi za koju smo stvoreni. Promišljati o svojoj svrsi, okupljeni bogoslovi i đakoni imali su priliku sve do sljedeće „točke“ rekolekcije, a to je molitva krunice BDM nakon koje je uslijedila središnja „točka“ duhovne obnove odnosno rekolekcije, a to je svečano euharistijsko slavlje koje je uz suslavljenje odgojitelja, predslavio voditelj duhovne obnove.
U homiliji predslavitelj je sintetizirao sve izrečene sadržaje tijekom rekolekcije te ih povezao naviještenim evanđeljem (Lk 18,1-8) o nepravednom sucu i udovici te je napomenuo kako ne bismo smjeli molitvama pristupiti na način na koji je udovica svoje molbe upućivala sucu, a i kako od Boga ne treba očekivati ponašanje suca. U tom kontekstu, između ostalog, spomenuo je misao sv. Ivana Zlatoustog: „Mi govorimo svojim riječima, a On odgovara svojom milošću.“ U homiliji je naveo i zaključak održane rekolekcije: „Sami možemo nešto, a s Kristom puno više.“ Po završetku euharistije, sudionici duhovne obnove okupili su se u blagovaonici te u duhu kršćanskog zajedništva, blagovali pripremljeni objed. (mk)
