U katedrali Uznesenja BDM u Varaždinu u subotu 4. listopada po rukama mjesnog biskupa mons. Josipa Mrzljaka i uz molitvu vjerničke zajednice zaređena su trojica đakona Varaždinske biskupije.
Za đakone mjesne Crkve zaređeni su Ivica Gladoić iz župe Petrijanec, Leonardo Šardi iz župe Selnica, te Nikola Tomašević iz župe bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici. S biskupom je suslavilo 40-tak svećenika, a liturgijsko pjevanje uzveličao je župni zbor iz Selnice iz gornjeg Međimurja. Misi je nazočilo mnoštvo vjernika, osobito iz župa ređenika, te njihove obitelji, rodbina, prijatelji, kolege, bogoslovi mjesne Crkve, redovnice iz više zajednica, te njihovi profesori i odgojitelji na čelu s rektorom zagrebačke Bogoslovije preč. Anđelkom Košćakom koji je pozvao kandidate da pristupe ređenju za đakone.
Biskup Mrzljak u uvodu mise naglasio je da su se okupili na spomendan sv. Franje Asiškoga, te je zaželio ređenicima da im taj đakon bude primjer poniznosti i jednostavnosti u svjedočenju Božje riječi i Radosne vijesti u svakom vremenu. U propovijedi se biskup osvrnuo na važnost sakramenata koji su vidljivi znakovi Božje nevidljive milosti. Sakramenti su svetinja – Božje milosno djelovanje nad nama ljudima, rekao je biskup dodavši da u Crkvi Bog na poseban način odabire neke pojedince, koji se odazivaju da bi služili u Crkvi te se po Isusovu pozivu odrekli svojeg života i pošli za Njim, ne da budu gospodari nad nekim, nego da budu oni koji će služiti. Potom je biskup okupljenima predstavio što je to služba đakona, prema smjernicama u obredniku đakonskog ređenja. Nakon propovijedi biskup Mrzljak zaredio je trojicu novih đakona koje su u đakonsko ruho odjenuli njihovi župnici vlč. Ivan Sakač, vlč. Tomislav Leskovar i vlč. Krunoslav Pačalat.
Na kraju mise biskup je čestitao ređenicima, te je sve nazočne pozvao da ih i dalje prate svojim molitvama na putu prema svećeničkom ređenju. Izrazio je zadovoljstvo što dolaze iz svih triju regija Varaždinske biskupije: Zagorja, Međimurja i Podravine, te što su postali dio obitelji – prezbiterija mjesne Crkve koja ne oskudijeva u duhovnim zvanjima, nego raduje što je odaziv do sada bio dobar. Da bi tako ostalo u ovoj mladoj mjesnoj Crkvi, biskup je pozvao mladiće i njihove roditelje da budu spremni odazvati se na Božji poziv i moliti za duhovna zvanja.
U nastavku slijedi govor koji je nakon ređenja održao novozaređeni đakon vlč. Nikola Tomašević.
“Preuzvišeni Oče biskupe Josipe, mons. generalni vikaru, prečasni rektore bogoslovije, velečasni odgojitelji, poštovana prečasna i velečasna gospodo svećenici, đakoni, dragi bogoslovi, roditelji, rodbino, braćo i sestre.
Datum đakonskog ređenja je vrlo fleksibilan i podložan promjeni iz godine u godinu te je za nas novozaređene đakone vrlo znakovito da je taj datum pao danas na spomendan svetog Franje. Među dijecezanskim klerom taj svetac nije bio nikad pretjerano čašćen. Mogli bismo reći kako su đakoni, svećenici i biskupi svoje zagovornike pronašli u sebi bližim svetcima. Međutim, jednostavnost, predanost, radikalnost življenja evanđelja i gorljivosti za njegov navještaj nešto je što se ponovno sve jače naglašava posebno od strane sadašnjeg Svetog Otca Franje, opet znakovitog imena za nas.
Isus je jasno svojim apostolima rekao kako ga nisu oni sami izabrali, već da je izbor bio njegov. A izbor je pao na malene, neznatne, neuke, one koje svijet drži čudnima ili čak nedovoljno sposobnima. Što su suvremenici svetog Franje mislili o njemu kada se odrekao baštine i otišao živjeti kao gubavac, sam, bez ičega… Možemo samo zamisliti. Njemu je pak samo jedno bilo važno – vršiti volju Božju.
Mi, trojica đakona, stojimo pred vama, prije svega onakvi kakve Isus traži: maleni, neznatni jer da bi čovjek bio zahvalan na nečemu, što mi danas jesmo, treba se priznati malenim, onakvim koji nije sam zaslužan i sposoban za ono što je primio.
Mi smo danas zahvalni dragome Bogu na izboru i milosti odaziva, upravljanja nogu svjedočanstvu njegovu i ustrajanja na započetom putu. Formacijska, odgojna etapa tog puta je završila ovim svečanim činom đakonskog ređenja, te Vam Oče biskupe, od srca zahvaljujemo na povjerenju iskazanu nama udijelivši nam sveti red đakonata. Ovdje prije svega treba spomenuti cijenjene odgojitelje koji su pratili našu formaciju. U ime Leonarda i Ivice smijem ovim putem zahvaliti svim rektorima i odgojiteljima iz Međubiskupijskog sjemeništa na Šalati. Nadalje, iz bogoslovskih dana zahvaljujemo bivšem rektoru zagrebačke bogoslovije koji nas je primio u bogosloviju, sadašnjem rektoru, svim odgojiteljima, duhovnicima, rektoru i odgojiteljima iz Papinskog zavoda Germanicum et Hungaricum, svim profesorima, dragim časnim sestrama milosrdnicama, sestrama Služavkama Malog Isusa, te svom osoblju bogoslovije. Svaki je od njih ostavio traga na našem putu.
No, naš životni put nije započeo u bogosloviji, nego u našim obiteljima, u kojima je vladalo takvo ozračje da se naše zvanje moglo prepoznati. Takve obitelji nismo mogli birati, niti nas je još male itko išta pitao, ali sumnjam da je moglo biti boljih obitelji za nas. Zato vam dragi roditelji, braćo, sestre, rodbino, možemo reći kako ste nas zadužili svakim dobrom i ljubavlju koju ste imali za nas i kojom ste nas pratili na našem putu. Mi ćemo vam pokušati vratiti i moliti Boga da i vama da udjela na stostrukim plodovima obećanim nam radi ostavljanja svega poradi Kraljevstva Božjega.
Važnu ulogu u vremenu prije same formacije imali su i svi naši župnici, bivši i sadašnji. Oni su u nama prepoznali Božji zov te su nas svjedočanstvom vlastitog života potakli na gorljivu ljubav prema Bogu i Crkvi. Hvala vam što smo po vama osjetili radost duhovnog zvanja, svjedočanstvo molitve i života u Bogu.
Zahvaljujemo svim svećenicima, našim umirovljenim svećenicima koji borave u ovom domu, đakonima, bogoslovima, koji su ostavili traga u našem hodu za Gospodinom i koji su nam na tom putu bili primjer, pomoć i podrška. Teško je svakoga spomenuti, ali svatko od vas se sjeća tih trenutaka. Znajte da se i mi sjećamo, da smo vam zahvalni i da vam želimo obilje Božjeg blagoslova.
Sada smo postali suradnici u vinogradu Gospodnjem, odgovornoj i spasonosnoj brizi za duše. Preporučamo se u vaše molitve i molimo vas za podršku, da ne zaboravimo da smo za plodove rada dužni dati hvalu Onome koji svemu daje rasti.
Na kraju ovog govora bih htio, budući da on dolazi nakon juhe, zamoliti da natočite jedni drugima kaj već tko pije, te da zadržimo staru tradiciju zdravica i dobrih želja kod obiteljskog stola. Nemojte nikoga slučajno zaboraviti. Pa ni mene… preuzvišeni oče biskupe, draga braćo i sestre: Bog nas sve poživil! Hvaljen Isus i Marija!”
