Zadnjeg dana Marijinog mjeseca, listopada, i to simbolički i providonosno u subotu, trojica su naše subraće, Robert Jakica, Ivan Petrović i Marijan Štingl, „umrli“ svojim bivšim životima i u župnoj crkvi svetoga Lovre, đakona i mučenika, u Petrinji, polaganjem ruku sisačkog biskupa mons. dr. Vlade Košića, primili prvi stupanj sakramenta Svetoga reda.
U svojoj se homiliji Biskup obratio sada novozaređenim đakonima Sisačke biskupije i ukazao im na to kako je ovo prijeloman događaj u njihovim životima, jer su polaganjem njegovih ruku, kao znaka Božjeg izabranja i darovane im milosti, postali posvećeni „služitelji“ cjelokupnom narodu Božjem, a osobito Biskupu, koji ih u ime toga naroda i prima među svoje prve suradnike u poslanju Crkve. Potom se osvrnuo na prvo čitanje, iz Knjige poroka Izaije (6,1-2a.3-8). Podsjeća ih kako i njih, koji su u svojim zamolbama jasno priznali da su svjesni Božjeg poziva, ispunja želja da postanu Božjim prorocima, kao i mladog svećenika Izaiju, koji se sam nudi Bogu, pošto mu krivica biva skinuta, a grijeh oprošten. Biskup je izrazio našu želju da ta njihova spremnost ne jenja, već eventualno raste, a da se u gorkim časovima svojega života uvijek prisjete da je poslanje koje su primili „gratia gratum dana – čisti i nezasluženi (…) Božji dar“!
Biskup je tada progovorio o drugom čitanju, iz Djela apostolskih (2,1-7), gdje su prvi đakoni opisani kao muževi ispunjeni vjerom u Isusa Krista i otvoreni nadahnućima Duha Svetoga. U tom se čitanju govorilo o službi za koju su postavljeni đakoni, što se osobito vidi u životu titulara crkve u kojoj se vršio Obred. Pripovijedajući o tome kako je sveti Lovro, na zahtjev progonitelja da mu preda crkvenu riznicu, doveo istome rimske siromahe govoreći: „Ovo je blago Crkve“, mons. Vlado se zapitao:„Razumijemo li mi te riječi? Jesu li i nama danas također siromasi i bijedni, bolesni i napušteni, sami i neutješni najveća briga i najveće naše blago?“.
Nastavljajući dalje, Biskup je rekao kako svećenik i levit iz Prispodobe o milosrdnom Samaritancu (Lk 10,25-35) zaboravljaju kako je „središte hrama i njegova svrha – čovjek koji treba Boga i njegovu ljubav“. Stoga nam Crkva upravo daje đakone, koji će svojim načinom postojanja kao život za druge biti trajni podsjetnik što nam je činiti kao učenicima Isusovim. Tada se mons. Košić osvrnuo na talente koji svaki naš pojedini subrat posjeduje od Boga. Robert je u Bogosloviju ušao kao diplomirani orguljaš i znano nam je njegovo zalaganje u crkvenoj glazbi. Ivan, od nedavno magistar teološki znanosti, znan je po svojem poznavanju otačke teologije, osobito Ivana Zlatoustog, i okrenutosti prema kršćanskom Istoku. Marijana pamtimo po usrdnom zalaganju molitvom i radom u Marijanskoj Legiji, baš u crkvi svetog Lovre, a isto tako i po uprizorivanju prevažne i zahtjevne uloge našega Gospodina u pasionskoj igri. Želeći im i dalji razvitak njihovih darova, Biskup ih je podsjetio kako im je sada na prvom mjestu služba u Crkvi u koju ih Gospodin šalje i proslava Božjeg Svetog Imena, jer ih je Bog pozvao da se odreknu samih sebe i pođu za Njim i s Njim na novi životni put. Pred kraj, pitajući se kako bi se mi kao vjernici trebali vladati u ovim vremenima u kojima se Crkvu, vjernu prijateljicu Hrvata za vrijeme Domovinskog rata, nepravedno, i to perfidno i lukavo istiskuje i našeg društva, mons. Vlado odgovara da je naše najjače oružje „nuditi svima, osobito našim obiteljima Evanđelje i Isusov model života, (…) brinući se osobito za siromašne i potrebite“. Tu vidimo dragocjenost đakona u Crkvi, od kojih se traži ne da samo podučavaju riječju, već prvenstveno u svojem životu utjelovljuju Evanđelje. Stoga je Biskup naše đakone potakao da njihov „primjer požrtvovnosti (…) bude najbolja propovijed koju će ne samo slušati nego i gledati svi koje će susretati“.
Na kraju homilije ih je njihov duhovni otac s nadom izručio zagovoru svetoga Lovre, blaženog Alojzija Stepinca i svih svetih, a osobito zamolio zaštitu Presvete Bogorodice, i to riječima Blaženog Kardinala. Vlč. Robert Jakica vršit će svoju službu u Katedralnoj župi Uzvišenja Svetog Križa u Sisku, isto će tako u Sisku vršiti svoju službu i vlč. Marijan Štingl, u Župi svetog Kvirina, biskupa i mučenika, dok će vlč. Ivan Petrović biti na službi u petrinjskoj Župi svetoga Lovre, đakona i mučenika, gdje je već vršio svoj pastoralni praktikum kao bogoslov. Molimo za naše privremene đakone, kako bi dostojno vršili svoju sadašnju službu u svakidašnjem životu te jednoga dana zavrijedili primiti neizmjerni dar udioništva u Kristovu svećenstvu. Amen. (tv)
