Plenum na početku ljetnog semestra, 7. ožujka 2016.
Svake se akademske i formacijske godine u Bogosloviji održavaju tri redovita plenuma – početkom i na kraju akademske i formacije godine te na početku drugog semestra – u kojima se okupljenoj bogoslovskoj zajednici obraća Rektor.
Uvodničar plenuma bio je prefekt Dubravko Škrlin-Hren koji je plenum započeo molitvom i prigodnim riječima kojima je pozvao rektora Anđelka Košćaka da se obrati okupljenoj zajednici. Rektorovo obraćanje zajednici ostvareno je kroz dvije točke. Plenum je započeo iznošenjem statističkih podataka te analizom dosadašnjih događaja, rezultata bogoslova u zimskom ispitnom razdoblju na ispitima te je usto izrekao smjernice i prijedloge kojima bi se mogla poboljšati kvaliteta bogoslovskog života i to je bio prvi dio plenuma.
U drugom dijelu plenuma Rektor je održao prigodni nagovor o prijateljstvu s Bogom. Započeo je citatom sv. Terezije Avilske na temelju kojeg je konstatirao kako se čovjek želi sastajati s prijateljem jer je siguran da ga taj prijatelj ljubi. Potom je nastavio: Ne možemo živjeti bez prijateljstva. Bog je sebe dao za prijatelje. On ulazi u čovjekov život i traži uzvrat odnosno odgovor, povjerenje i predanje. On želi da čovjek po vjeri ide kroz život. Želi da zauzme stav, da stane na Božju stranu, a upravo ako je na Božjoj strani, onda je i na strani čovjeka. Važno je za čovjeka biti na Božjoj strani jer ako nije, to će se očitovati kad-tad u njegovu životu, primjerice, svećenik neće prepoznati potrebe vjernika. Upravo je temelj čovjekova života sastati se s Bogom koji ljubi svaki dan. Sklopiti prijateljstvo s Bogom, a ono svoj temelj ima u naizmjeničnoj dobrohotnosti, ozračju istinskog povjerenja koje se učvršćuje jer se otvoreno i artikulirano iznosi stanje duha. Prijateljstvo, kako s čovjekom, tako i Bogom je proces. Bog je u potpunosti dao sebe čovjeku, sve mu je priopćio i ništa mu ne uskraćuje. S druge pak strane, čovjekova grešnost sprječava ga u posvješćivanju te stvarnosti. Grijeh želi da se čovjek javno predstavlja drugačijim, da bude licemjeran, dvoličan, da je opis njegova života rascjep između unutrašnjosti i vanjskog. Nadodao je kako Isus donosi radost i kako je ona uvijek jasno artikulirana te je napomenuo kako kršćanin ne smije biti turoban, već uvijek treba živjeti radost, a temelj te radosti treba biti euharistija kao sakrament ljubavi i znak prijateljstva koji daje slobodu. Krist je prisutan u euharistiji i ako je čovjek s njime u prijateljskom odnosu, i onda kad nije tu, on je tu, on je prisutan u svojoj odsutnosti. Napomenuo je i kako se euharistija i Kristova prisutnost često pogrešno shvaćaju povlasticom te nadodao kako prijateljstvo s Kristom nije povlastica istomišljenika, nego poziv na usmjerenje na druge koji su zapostavljeni. Potrebno se je odmaknuti od sterilnog bavljenja sobom i ići prema plodnom zajedništvu s drugima. Koliko je čovjek s Kristom, toliko je i s bližnjim, tj. ako je čovjek s Kristom, onda je i kvalitetno s bližnjim.
Završio je citatom katoličkoga pisca Mauricea Blondela: „Sve bi ljude trebalo promatrati tako kao da su se upravo pričestili, onakvima kakvi bi uvijek trebali biti: Krist u njima, oni u Kristu.“. Potom je kroz sedam koraka objasnio ostvarenje prijateljstva s Bogom: 1. Bog nam je po svome Sinu „priopćio sve“; 2. …pozvao nas prijateljstvo; 3. …ne ostavlja nas same ni zapuštene ni izgubljene; 4. …vodi nas i u našoj zadaći promišljanja vlastitih slabosti, padova i grijeha i konačno u njihovom ispovijedanju da se dogodi pomirenje s Njim; 5. …kako bismo mogli biti dionici istine; 6. …koja nas vodi i u prepoznavanju Krista – Prijatelja nazočnog u lomljenju kruha, u euharistiji; 7. …koja u nama raspiruje misionarski žar i dar da sve i svakoga privodimo k tome neiscrpnom izvoru istinskoga Mira i Ljubavi. Nakon nagovora, plenum je završio ispitom savjesti i molitvom. (mk)