“Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću i spasenje naviješta, govoreći Sionu: Bog tvoj kraljuje!” (Iz 52,7).
Lijepo je kada čitatelj riječi, riječi Božje u sebi prepozna poticaje Duha i krene, … osjeća u sebi neizvjesnost puta, čudi se, možda i boji, međutim u sebi je radostan i željan novosti, željan susreta koji ga može oplemeniti. Tako je bilo i toga jutra, 8. listopada, kada su trinaesterica bogoslova i rektor s njima, krenuli na Sveto Višarje k Majci Božjoj od nebesa koja je “Semper tecum dulcissima Mater”.
Vrijeme, uglavnom oblačno, pokatkad kišno, potom (ne)očekivan zastoj na granici, ne baš kratak put do cilja, po petorica bogoslova u osobnim automobilima… međutim “semper tecum” nam je uvijek nekim malim gestama, dosjetkama, duhovnim “bombonima” sladila i skraćivala putovanje do cilja te smo nepredviđeno tridesetak kilometara Hrvatskom, uzduž-poprijeko Slovenijom i tridesetak kilometara Italijom… došli pola sata ranije. Dobrota i ljubav naših časnih sestara i djelatnica kuhinje opet su i više nego na nas mislile – hrane i pića na pretek, čak su mislile i na žličice za puding! Spremni, nahranjeni… krenusmo! Usput nam se jedan mještanin koji živi na podnožju Monte Lussari približio i interesirao za nas, odakle smo, tko smo, a također se požalio kako u njihovom mjestu nema stalnoga svećenika te se divio mladim ljudima kako radi njihove odluke za svećeništvo, ali i za planinarenje… Dio ci benedica… Grazie! Nešto manje od dva sata (Antonio zna točno vrijeme!… na putokazu stoji 2 sata!) trebalo nam je da dođemo do cilja. Što smo se više penjali pred nama su bili sve ljepši prizori, žubor vode, izvor vode – svi smo pružili ruke da se osvježimo… Nismo se dugo zadržavali, osim na mjestu gdje je spomen na pokojnog svećenika Ignaza koji je očito mnogo puta kročio istim stazama, tu smo se pomolili za pokoj njegove plemenite duše, a vjerujemo i on za nas.
Ritam su držali iskusni Antonio Kovačić, Višeslav Foretić, Matija Slišković i Krešimir Bušić, hrabro su za njima kročili ljubitelji Velebita i ponosnih planina hrvatskoga Juga Mijo Radić, Timotej Inkret, Petar Tisaj i Josip Čoklica, a s ništa manje volje i vještine postojano su ih slijedili Josip Špoljarić, Borna Validžić, Petar Cigelj i Kristijan Barišić te rektor Anđelko Košćak.
Pogled na crkvu Majke Božje odmah je izmamio hodočasničku “Majko Božja Bistrička (“semper nobiscum”). Nakon kraće stanke, popeli smo se na brijeg iznad kapele…, svatko si je pronašao svoje mjesto i uronio u ljepotu prirode, izmjenu oblaka koji su se i kroz nas provlačili… Pred nama su se izmjenjivali prizori neba potpuno ispunjena oblacima, potom brzog otkrivanja planina, a također i suncem obasjanih vrhova i planinskih zaravni… Josip i Borna, sve te lijepe prizore i nas u njima, bilježili su fotoaparatom.
“Neka digne glas pustinja i njeni gradovi, nek’ odjeknu naselja gdje žive Kedarci! Nek’ podvikuju stanovnici Stijene, nek kliču s gorskih vrhova!” (Iz 42,11). (ak-r)