Bogoslovi i odgojitelji Nadbiskupskoga bogoslovnoga sjemeništa hodočastili su u Staru Gradišku gdje je nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme komunističke vlasti, bio utamničen 251 svećenik i redovnik te 8 bogoslova od kojih jedan iz naše Bogoslovije – Ignacije Hrastić, kasnije župnik u župi Dekanovec, potom četvorica bogoslova iz Rijeke, jedan iz Đakova i dvojica iz Splita. Od svećenika svakako valja istaknuti dr. Josipa Salača tadašnjega duhovnika u našoj Bogosloviji, a kasnije pomoćnog biskupa zagrebačkoga. Glavni cilj našeg okupljanja bilo je iskazivanje zahvalnosti Bogu za utamničene svećenike, redovnike i bogoslove koji su svojim svjedočanstvom pouzdanja u Boga pobijedili zlo te nam dali primjer autentičnog življenja svećeničkoga zvanja koje svoje poslanje može ostvarivati i u neljudskim uvjetima i mjestu gdje „nema crkve, jer su ju komunističke vlasti 1948. godine naredile srušiti i to ne bagerima nego to su zlodjelo morali učiniti sami svećenici svojim rukama…, koje li poniženje i psihičko maltretiranje! Osim što na tome mjestu nije bilo crkvene zgrade, nije bilo ni nedjelje ni svetkovina, ni liturgijske godine ni liturgijskih knjiga, ruha i kaleža, nije bilo slavljenja svete mise… – središnjeg događaja ostvarivanja punine svećeničkoga zvanja. Sve je to bilo dokinuto, zabranjeno, obezvrijeđeno, ali je time još jače živjelo u srcima svećenika. Bilo bi lijepo i poticajno čuti ili pročitati svjedočanstvo utamničenoga svećenika koji je, izišavši iz starogradiške tamnice, prvi puta slavio svetu misu, vjerojatno joj je pristupio s većim strahopoštovanjem i uzbuđenošću nego li mladomisničkom slavlju!
Duže smo vrijeme razmišljali o hodočašću u Staru Gradišku, a zadnji i time presudni trenutak bio je kada smo tu želju i ideju prenijeli požeškome biskupu msgr. Antunu Škvorčeviću prigodom prošlogodišnje podjele službi lektorata i akolitata. Biskup je ideju svesrdno podržao te je samo preostalo odrediti datum, bio je to 16. ožujka 2019. godine. Blizina svetkovine Sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, zaštitnika domovine Hrvatske još više nas je motivirala i uvela u značaj i ozbiljnost hodočašća u spomen-mjesto utamničenih svećenika.
U subotu ujutro s dva autobusa, krenuli su bogoslovi i svi odgojitelji prema Staroj Gradiški. Nakon molitve za sretan i blagoslovljen put, izmolili smo Jutarnju, a potom i krunicu te se tako pripremali za što bolje sudjelovanje u tako važnom i bogatom sadržaju hodočašća. Kod zatvora i općinske zgrade u Staroj Gradiški dočekao nas je župnik vlč. Mato Rukavina, potom preč. Ivica Žuljević, vlč. Robert Kupčak, načelnik općine gosp. Velimir Paušić, a također i dvije novinarke iz obližnje radio postaje. Svi smo bili u iščekivanju požeškoga biskupa msgr. Antuna Škvorčević s kojim smo se po njegovu dolasku srdačno pozdravili i pošli se spremiti za uvodni dio obreda i misno slavlje. Krenuli smo u procesiji do ulaza u zatvor gdje smo u sabranosti i pobožnosti započeli molitvu za utamničene svećenike i nas okupljene. Tijekom procesije pjevali smo i molili žalosna otajstva krunice. Procesijom smo došli do apside župne crkve te se okupili pred kamenim oltarom i prikazom Uskrsloga Spasitelja podno kojega je u istoj tehnici (mozaik, oslikano staklo) prikazan niz svećenika, redovnika i bogoslova među kojima su trojica starogradiških uznika, a kasnije biskupa: Ćiril Kos (đakovački ili bosanski i srijemski), Mijo Škvorc (pomoćni biskup zagrebački) i već spomenuti dr. Josip Salač te kapucin o. Anzelmo Canjuga OFMCap, skladatelj mnogih liturgijskih pjesama, od koji valja istaknuti „Ljiljane bijeli“ i „Uzmite jedite“. Pokraj mozaika ispisana su imena svih 259 utamničenih svećenika, redovnika i bogoslova.
Nakon biskupova uvoda svi zajedno smo izmolili „Molitvu za utamničene svećenike“ i pjevajući korizmene pjesme krenuli u crkvu slaviti euharistiju. Bitno je napomenuti da je crkvu gradila Požeška biskupija, a također su bili pozvani svi biskupi i svećenici Crkve Božje u Hrvata da sudjeluju u tome djelu, koje svojim značenjem i svjedočanstvom prerasta granice biskupije. Homiliju je biskup započeo već poznatim upitom: „Kako ste?“, a što nije pitanje koje je usmjereno samo na naše trenutne osjećaje, nego ponajprije „kako ste, sada i ovdje kada ste dionici euharistijskoga slavlja, da li vas to čini sretnima, izvrsnima…“ Lijep je bio trenutak kada nam je biskup pročitao i pokazao pismo i crtež jednoga osnovnoškolca u kojem je izrazio svoju želju da bude svećenik, a što je zasigurno mnoge nazočne potaknulo na molitvu za njega i tolike koji također žele svoj život darovati Kristu i Crkvi u svećeničkoj službi. Nadalje, biskup je govorio o duhovnoj dimenziji mjesta u kojem se nalazimo, o snazi svećeničkoga svjedočanstva iskazanog u nasljedovanju Krista patnika, mučenika i u svemu vjernoga volji Božjoj, a također i o vrijednosti praštanja te o milosrdnoj pravdi Božjoj. Na koncu misnoga slavlja otpjevali smo „Ljiljane bijeli“ koju je rado pjevao i blaženi Alojzije Stepinac, a skladao već spomenuti uznik kapucin Anzelmo Canjuga. Bilo je lijepo i jedinstveno vidjeti sve bogoslove u korskom ruhu kako pozorno i skladno – pjesmom i molitvom – sudjeluju u misnome slavlju. Zajedničkim fotografiranjem ovjekovječili smo hodočašće u Staru Gradišku.
Za nadati se da poruke i svjedočanstva koje na svakom koraku progovaraju vjerom i ljubavlju prema Kristu Velikom svećeniku biti duboko utisnute u srce i dušu svakoga bogoslova kako bi s još većom revnošću prionuli bogoslovskoj formaciji za svećeničko zvanje u cilju izgradnje spremnosti za Krista i Crkvu podnijeti svaki križ te nikada i ničime potamniti ljubav prema Bogu i bližnjem kao i prema sebi pozvanome na služenje u istini i ljubavi.
Naše se hodočašće nastavilo u sjedištu Požeške biskupije u „Zlatnoj dolini“, u Požegi gdje smo se okupili u Domu pape Ivana Pavla II. na svečanome ručku. Svi smo bili zadivljeni gostoprimstvom i svečanošću i toga zajedništva. Tijekom ručka biskup Antun je još jednom sve pozdravio, a naš pohod Staroj Gradiški i Požegi nazvao povijesnim događajem što nas je sve ugodno iznenadilo i obradovalo. Biskup je nastavio s kratkim povijesnim prikazom Požege ističući doprinos i brigu zagrebačkih biskupa kao i redovnika, osobito isusovaca, za pastoralni, obrazovni i kulturni razvoj ne samo Požege nego i cijelog područja zapadne Slavonije, a osnutkom Biskupije Požega je u punom smislu vjersko, obrazovno i kulturno središte. Pri koncu ručka rektor je u ime svih bogoslova i odgojitelja zahvalio ocu biskupu Antunu kao i njegovim suradnicima na prihvaćenom planu željkovanog hodočašća u Staru Gradišku koje je više od zatvora i tamnice, koje je locus svjedočenja vjere, nade i ljubavi Božje za spasenje svih ljudi – utamničenih i „slobodnih“. Oktet bogoslova je otpjevao dvije skladbe.
Nakon ručka biskup nas je poveo u crkvu Sv. Lovre gdje nam je pomno prikazao povijesno-umjetničko značenje te crkve posebno osvrćući se na neprocjenjivu vrijednost freski čija datacija seže u 12. st., a slojevima i vremenski, freske i „ruke“ umjetnika nižu se sve do 14./15. stoljeća. Tu smo se zahvalni rastali s ocem biskupom kojega je toga dana čekala nova dužnost, susret s vjeroučiteljima. Podijeljeni u dvije grupe, pod stručnim smo vodstvom, nastavili razgledavati Dijecezanski muzej, Riznicu katedrale, kriptu Sv. Ivana Pavla II. i samu katedralu gdje su nas dočekali katedrali župnik vlč. Mladen Štivin, kapelan vlč. Dejan Ilić te kancelar Požeške biskupije vlč. mr. Ivan Popić koji je svo vrijeme hodočašća bio s nama. U kasnim popodnevnim satima uputili smo se u Zagreb punog srca zadovoljni viđenim te puni nade u ponovni dolazak.
Leon Fogadić
