Izvor: FRAMA Mostar
XIII. NEDJELJA KROZ GODINU
30. lipanj 2024.
Krešimir Haramija, bogoslov V. godine (Zagrebačka nadbiskupija)
ČITANJA: Mudr 1,13-15; 2,23-24; Ps 30,2-6; 11.12a.13b; 2Kor 8,7.9.13-15; Mk 5,21-43
Smrt nema posljednju riječ u ljudskom životu. Riječi starozavjetnog mudraca ocrtavaju lik besmrtnog čovjeka, uronjenog u njegovog Stvoritelja, stvorenog za vječnost, a ne za propadljivost. Propadljivost i smrtnost stvarnosti su onih koji su se priklonili začetniku smrti – odmetniku od Boga. Božja je pak volja da sve svoje ljubljene stvorove koje je stvorio na svoju sliku privede k sebi u vječnu slavu. No ljudska je smrt za sve nas neizbježna. Često je vezana uz razne bolesti koje životnu plovidbu dodatno čine nesigurnom i pogibeljnom.
Novozavjetni spisi obiluju vapajima za ozdravljenjem, tjelesnim i duševnim, a Isus se predstavlja kao liječnik duša. Njegov proglas Kraljevstva Božjega najavljuje, između ostaloga, i izlječenje onih koji trpe (usp. Lk 4,18-19). Evanđelist danas pred nas stavlja tešku životnu scenu – dijete koje umire i očajnog oca koji moli za ozdravljenje svoje kćeri. Očeva vjera u Isusovu ozdraviteljsku moć nagnala ga je da zavapi Isusu, onom koji čini čuda, ozdravlja i oživljava, da i njegovu kćerkicu ozdravi i da ostane na životu. Za Židova je sâm život značio sreću i spas. Stoga je Jairov vapaj u očima evanđelista dubljeg značenja od samo tjelesnog života i zdravlja. Grčki glagol sozein upotrijebljen u ovom tekstu, osim značenja zdravlja, nosi značenje eshatološkog spasenja – spasenja u vidu cjelovitosti. Isusova moć nad bolešću tijela i nad zlim duhovima zapravo je znak njegove konačne pobjede i uspostave Božjega kraljevstva.
Nakon što je Jair postupio onako kako mu je vjera nalagala, Bog mu donosi kušnju. U susret njemu i Isusu dolaze ukućani koji su bdjeli uz umiruću djevojčicu s viješću da je umrla. No istovremeno ga Isus tješi i jača mu vjeru, onu prvotnu iz koje je vjerovao da će dijete ozdraviti. Tako se i tu nastavlja tema vjere – prava vjera neće kapitulirati pred silom smrti. Čudesno oživljavanje djevojčice lišeno je pompe, a Isus ga prikazuje kao buđenje iz sna. Time kao da želi reći: Ova smrt je samo prolazni događaj kao što je spavanje. Smrt osvjetljena svjetlom vjere samo je spavanje iz kojega Božjom moći dolazi buđenje. Zato je prva Crkva govorila o usnulima, te je vjerovala u uskrsnuće tijela i u vječni život, što su postali članci Simbola vjere. Jairova se kćer na poziv Krista Ozdravitelja ponovno vratila u zemaljski život. To uskrsnuće jest znak, a pravo će uskrsnuće ostvariti sam Krist kad se ispuni njegovo vrijeme. Nakon Isusova vlastitog uskrsnuća ovo izvješće će vjernicima objaviti i potvrditi Isusovu moć koja je nadvladala smrt.
Isusova moć nad bolešću na poseban način pokazuje da je u svijetu prisutno Božje spasenjsko djelovanje. Iz tog razloga Isusova čudesna ozdravljenja ne mogu biti svedena na razinu tjelesnosti niti na izdvojene događaje koji su se zbili nad pojedincima. Izliječenja zapravo nagoviještaju i anticipiraju stanje savršenstva koje će čovjek doživjeti u punoj uspostavi Božjega kraljevstva, kad će u čovjeku biti obnovljena sličnost s Bogom, sličnost kao negacija svake nemoći i svake nesavršenosti, pa i bolesti. Činjenica da se otajstvo otkupljenja dogodilo po Kristovu križu, odnosno po njegovu trpljenju, otkriva da trpljenje i danas u vjerničkome gledanju nosi vrijednost otkupljenja. Tako i svaki čovjek u osobnome trpljenju može postati sudionikom Kristove otkupiteljske patnje.
