Po završetku božićnog razdoblja, nakon kratke stanke od svakodnevnih aktivnosti koje čine bogoslovsku formaciju unutar bogoslovske zajednice, te trenutaka provedenih u krugu obitelji i rodbine te župnih zajednica, ali i u sudjelovanju u godišnjem blagoslovu obitelji, bogoslovi su se, na blagdan Krštenja Gospodinova, vratili u zajedništvo bogoslovske zajednice usmjereni novim aktivnostima te trenucima u kojima, s obzirom na skori početak zimskog ispitnog razdoblja, ubiru plodove cijelosemestralnog rada. Da bi se zastalo između trenutaka brojnih aktivnosti tijekom božićnog razdoblja, ali i predstojećeg ispitnog razdoblja, nužno je duhovno se obnoviti. Upravo tako, u petak i subotu, 20. i 21. siječnja 2017., u Bogosloviji je održana siječanjska duhovna obnova. Predvoditelj duhovne obnove bio je, jednom dijelu bogoslovske zajednice poznat, naš dragi bivši duhovnik preč. Milan Pušec koji je trenutno na službi upravitelja Župe sv. Dominika – Konjščina te Župe Blažene Djevice Marije Snježne – Belec.
Duhovna obnova, prateći već uobičajeni tijek, započela je dvosatnom prilikom klanjanja pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, u bogoslovskoj kapeli Presvetog Srca Isusovog. Trenuci tišine i razmatranja prisutnog Isusa Krista u Bijeloj Hostiji, omogućili su bogoslovima da se saberu te pripreme za nadolazeća razmatranja koja sadrže poticaje za razmišljanje te uživotvorenje u svakodnevnim aktivnostima.
Prvo razmatranje, preč. Pušec, nakon zaziva Duha Svetoga te predstavljanja predvoditelja duhovne obnove od duhovnika Vlade Razuma, započeo je citirajući srž starozavjetnog Zakona sadržanog u Pnz 6,4-5, a koji glasi: „Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“. Zastajući nad tekstom koji je središnja židovska molitva, preč. Pušec rekao je kako je u njemu sadržano sve ono što duhovan čovjek treba živjeti i činiti kako bi sjedinio svoju volju s voljom Božjom. Posebno zastajući na „ljubi Boga“, rekao je kako čovjek kojeg krasi življenje duhovnosti treba u Bogu sabrati sve svoje snage, talente, čežnje koje se nalaze u njegovoj duši te ih sabrane usmjeriti temeljnom cilju, a to je ljubav, i to ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Snagu čovjekove duše čine razne moći: razum, pamćenje, volja itd. i upravo te moći čovjek je pozvan usmjeriti na ljubav. Ljudsku dušu odražava čežnja. Kao takva, duša strasti usmjerava čežnji. Pritom je nužno znati kojim čežnjama usmjeriti svoje strasti. Ako se te strasti i volja usmjere prema Bogu, ta usmjerenost znači „ljubiti Boga svim srcem svojim“, no ako se te strasti odnosno sklonosti usmjere onome što nije Bog, rađaju se mane.U tom kontekstu, nadalje, je napomenuo kako se snaga duše sastoji u četiri osjećaja odnosno strasti: radosti, nadi, žalosti i strahu. Ako se ljubi Boga, nužno je da ta četiri osjećaja odnosno strasti budu skladni jer iz urednih i skladnih strasti nastaju kreposti ili vrline. Upravo, ljubav se nalazi u vrlinama i zato je za ljubav prema Bogu i čovjeku, nužno kreposno živjeti. Nakon opisanog uvoda, preč. Pušec, u kontekstu rečenog, zastao je nad strašću radosti. Polazeći od stvarnosti da svaki čovjek želi biti radostan, priupitao se o značenju te stvarnosti. Radost je, kako kaže, uživanje jer svatko tko uživa je radostan.
Osim toga, radost je zadovoljstvo volje popraćeno time da se cijeni neku stvar prikladnom. U tom kontekstu, rekao je kako dolazak jednog bogoslova u Bogosloviju može biti radostan ukoliko se bogoslovsku formaciju cijeni prikladnom za ispunjenje smisla onog tko je započinje. Dakle, radost je popraćena tim da se neku stvar cijeni. Primjerice, svećenik je onaj koji bi trebao voljeti ljude. Upravo zato, jer voli ljude, svećenik okružen ljudima, trebao bi biti radostan. Nadalje, napomenuo je, ako se radost promatra kao uživanje, može se govoriti o aktivnom i pasivnom uživanju. Ono aktivno odnosi se na radost jer zadovoljni cijenimo nešto. Ono pak pasivno je ono koje Bog čovjeku daje nezasluženo, tj. u čemu čovjek uživa i zato se raduje. Na kraju prvog razmatranja, kao uvod u preostala dva, naveo je neke grupe dobara koje mogu biti u međuodnosu s radošću. Ponajprije su to vremenita dobra koja se odnose na sve ono što traje neko određeno vrijeme odnosno što je prolazno i čemu se čovjek može radovati. Nadalje, to su prirodna dobra (ljepota, ljupkost, tjelesni stas, oštroumnost itd.) i zbog njih se čovjek može radovati ili ne radovati. Zatim, to su osjetna dobra, tj. sva ona koja mogu utjecati na čovjekove osjete, a kao takva, sudjeluju u čovjekovoj radosti. Potom, moralna dobra su kreposti, a ona se mogu očitovati u djelima milosrđa odnosno svakom dobrom ponašanju te također imaju utjecaj na radost. I na kraju, spomenuo je duhovna i nadnaravna dobra koja je s obzirom na njihovo značenje razgraničio: duhovna dobra su sve ono što služi pojedincu koji komunicira s Bogom (npr. kipovi, slike itd.), a nadnaravna je sve ono čime čovjek služi drugome (npr. svećeništvo).
Drugo razmatranje započeo je citiranjem 1 Kor 2,6-15 koja ukazuje na veličinu mudrosti Božje, u Otajstvu sakrivenu, naspram mudrosti ovoga svijeta. U kontekstu pročitanog, i prvim razmatranjem spomenutog, preč. Pušec govorio je o osjetnim dobrima, tj. kako se kroz osjetna dobra usmjeruje radost. Bog nas je obdario osjetima, no bitno je znati da oni sami po sebi nisu dostatni da se dođe do Boga jer: oko ne može vidjeti Boga ni stvar koja bi bila njemu slična, sluh ne može čuti glas Božji, njuhom se ne može namirisati Bog, Boga se ne može okusiti kao ni opipati. Isto tako, ni čovjekova imaginarna unutrašnjost odnosno mašta ne može zamisliti Boga. Bitno je dakle znati da se Boga ne može osjetiti na naravnoj razini. Nadalje, polazeći od shvaćanja radosti kao uživanja, postavlja se pitanje kako osjeti primaju užitak? Oni užitak odnosno radost primaju od vanjskih stvari. No, kad se govori o spoznanju Boga, njega se ne može spoznati osjetima jer oni nemaju ono bitno za duhovno, tj. ne možemo preko osjetne dimenzije dohvatiti duhovno.
Naravno, čovjek može u osjetnom uživati, no bitno je svoju radost ne zaustaviti samo na osjetnoj dimenziji jer će ona tako vrlo brzo nestati, i trebat će je sve više i više, a čovjek neće biti radostan. I danas u „svijetu uživanja“ gdje se užitak zaustavlja na osjetnom, nedostaje radosti. Zato je nužno radost usmjeriti više od osjetnoga jer kad bi se radost zaustavila samo na osjetnom, to bi bila taština. Radost koja se ne zaustavlja na osjetnom poticaj je za nešto više. Zato kad čovjek nešto doživi osjetom, npr. ako čuje neku lijepu glazbu, taj osjet treba ga potaknuti na zahvalnost Bogu koji stoji iza toga. Upravo kada radost upravimo Bogu, onda govorimo i o pravoj duhovnosti. Na kraju, preč. Pušec istaknuo je i neke štete ako se čovjekova radost zaustavi na osjetnom: zamagljuje se razum, mlakost i duhovna dosada. Osim toga, istaknuo je i neke koristi koje donosi shvaćanje radosti koje je uzdignuto naspram zaustavljanja na osjetnoj dimenziji: kako kaže, uspostavlja se ravnoteža u osjetu, tj. čovjek uzdižući osjete prema duhovnosti raste u življenju kreposti. Isto tako, takva osoba prelazi u zreliju duhovnost. Na završetku, pozvao je okupljene na razmišljanje o korisnostima shvaćanja radosti koja nadilazi osjetna dobra.
Po završetku drugog razmatranja, uslijedila je molitva krunice BDM, a sutradan ujutro, nastavak duhovne obnove obilježila je zajednička jutarnja molitva. Nakon doručka, uslijedilo je pokorničko bogoslužje kao priprava za pojedinačnu ispovijed. Ispit savjesti tijekom pokorničkog bogoslužja, preč. Pušec temeljio je na Mt 25,1-13 odnosno prispodobi o deset djevica. Osvrćući se na tu perikopu, rekao je da bogoslovi imaju svjetiljku kojom, poput djevica, idu ususret Bogu. To je savjest i poziv. No, često se može dogoditi da se pored tog posjedovanja, susret s Bogom ne događa. I to je opasnost bogoslovskog hoda jer badava posjedovanje savjesti i poziva, ako se u te svjetiljke ne stavlja radost upravljena Bogu.
Nakon pojedinačne ispovijedi, uslijedilo je treće razmatranje koje preč. Pušec započeo navještajem 1 Kr 3,7-14 gdje Salomon Boga moli za pronicavo srce odnosno mudrost u vladanju, što Bog i usliša ,pri čemu mu je dao i ono što nije tražio, samo zato se jer uzdao u Njegovu pomoć. Osvrćući se uslišanje Salomonove molitve od Boga, preč. Pušec rekao je kako dobra molitva uvijek postiže i više od onoga za što se moli. Na temelju toga teksta nastavio je razmatranje o moralnim dobrima. Moralna dobra su, kako kaže, djela milosrđa, vršenje Božjih zapovijedi, specijalizacija kreposti odnosno svako dobro iskreno ponašanje. Ujedno, čovjek u svakom svom staležu odnosno djelatnosti nosi svoje moralne stvari. Sukladno tome, preč. Pušec odlučio je govoriti o tome kako se radovati i strastveno prigrliti moralna dobra. Moralna dobra omogućuju čovjeku da se raduje. Zašto? Naveo je dva razloga: to ponašanje dobro je u sebi, a ujedno i takve moralne navike donose neka sredstva. I Salomon kad je molio za mudrost i krepost, Bog mu je uz moralna dobra za koja je molio, dao i ono što on nije tražio, vremenita dobra. Takva stvarnost pak ne smije u čovjeku pobuditi želju da čini kreposti samo zato da bio postigao vremenito dobro. Moralno dobro znači činiti neko djelo jer je ono dobro u sebi i to bi trebao biti temeljni motiv za činiti dobro. Upravo zato, nije prikladno činiti dobra djela samo zbog pohvale, već ih treba činiti iz ljubavi, bez da se od toga činjenja očekuje radost i uživanje. Kršćanin mora znati da se njegova djela ne mjere po kvantiteti pa čak ni kvaliteti, već po ljubavi iz koje određeno dobro djelo čini. Potom, preč. Pušec naveo je napasti ili štete koje mogu biti plod činjenja kreposti bez ljubavi, a to su: umišljenost, oholost, drskost, bahatost, osuđivanje drugih itd. Nema napretka u duhovnom životu ako biramo samo djela koja će nam uzrokovati užitak. Na kraju, naveo je i koristi činjenja djela iz ljubavi, pa i ako to samo Bog vidi, tj. ako nije prepoznato o čovjeka: izbjegavaju se brojne đavolske zamke koje su skrivene u užitku, poslovi se obavljaju promišljenije i točnije, postaje se siromašnijim duhom što znači sretnijim jer je čovjekova žrtva čista prvenstveno jer za nju nije dobivena pohvala, nadalje – čovjek koji se odriče uživanja u dobrim djelima postaje blag, a na kraju ugodan je Bogu i ljudima.
Sintezu cjelokupnih misli izrečenih tijekom triju razmatranja, preč. Pušec izrekao je u homiliji tijekom svečanog misnog slavlja koje je predslavio uz koncelebraciju prisutnih odgojitelja. Rekao je da duhovna obnova znači naučiti dobro usmjeriti svoje srce te je napomenuo kako ne trebamo uvijek biti ordoksi odnosno oni koji pravilno vjeruju, već i ortopati, tj. oni koji pravilno usmjeravaju svoje strasti. Strast treba biti upravljena pravom cilju, kojim se i napaja. Upravo strast radosti bila je i u sv. Janji, djevici i mučenici koje se Crkva toga dana spominje, čije je uspravljanje strasti pravi dokaz ortopatije. Sv. Janja, znala se radovati zbog pravih stvari, a što je cilj i svih onih koji žele biti „čista srca“ i koji žele živjeti kršćanskim životom.
Po završetku euharistijskog slavlja, bogoslovi i odgojitelji u zajedništvu s predvoditeljem duhovne obnove okupili su se u bogoslovskoj blagovaonici gdje su nastavljajući euharistijom započeto zajedništvo, blagovali od Boga darovani objed. (mk)
