Počeci pobožnosti križnog puta sežu daleko u prošlost, u vremena prvih stoljeća Crkve, kada su vjernici hodočastili ulicama Jeruzalema prepoznajući u njima put koji je sam Isus prošao noseći križ, krećući se prema svojoj bolnoj ali slavnoj proslavi. U srednjem vijeku, diljem europskih crkava, postavljaju se minijaturni prizori, postaje koje predočuju dramatične i bremenite trenutke Velikoga petka. Možemo pretpostaviti kolike su generacije vjernika u tim postajama, prateći križ, ulazile u otajstvo Kristove muke, pripremajući se tako za Vazmeno otajstvo, bez križa nezamislivo. Bez križa, nema kršćanstva.
Danas se nekako može prepoznati ne-popularnost križa, a čini se da ni pobožnost križnog puta ne leži suvremenom uhu: čovjek bi svoje korake uputio u smjeru koji odvodi od Kalvarije. Možemo li reći kako je ova pobožnost postala stranom, kako je ona ostala prikladna samo za generacije nekih prošlih vremena i kako samo stariji ljudi imaju strpljenja za četrnaest postaja Isusove patnje? Ako bismo smjelo ustvrdili kako križni put ne pripada našemu vremenu, bili bismo u velikom gubitku. Križ je aktualan jer je itekako aktualna patnja u ljudskim životima. Naše vrijeme nije naučilo prekinuti patnju nego je samo bolje skrivati.
Možemo li ne spomenuti tolike kršćane koji upravo u ovom trenutku prolaze svoje križeve, u broju i težini kao možda nikada u povijesti? Svijet jedva da ih se spominje. No, ne moramo tražiti patnju daleko – ona je uvijek blizu: pati se unutar vlastita četiri zida, unutar bolničkih odjela, u osamljenosti kraj mnogobrojnih ljudi jednako kao i zbog nedostatka ljudi. Pati se u ustanovama smještenim izvan središta gradova koja, iako nastoje uvjeriti kako je sve u redu, ne mogu sakriti zabrinute poglede prolaznika. Pati se i zbog grijeha za koji se gubi osjećaj i savjest, a krivnja se uvijek traži u nekom drugom. Jedino relevantno pitanje stoga jest – želimo li vidjeti i prepoznati stvarnost patnje u čovjekovu životu; želimo li vidjeti svoje križeve i križeve drugih? Teško možemo otvoriti oči ukoliko prije svega nismo u stanju prepoznati Isusov križ.
Krist nije došao ukinuti patnju, ali je pokazao put kroz nju. Došavši na svijet, postavši supatnik čovjeku, on je patnju, tjeskobu, bol, pa i samu smrt, učinio mjestom susreta Boga i čovjeka, ukazavši kako u tome nije konačnost, ni kraj. Križni put podsjeća na to. Tko je u patnji, može je stajući pred križem osmisliti i učiniti mjestom susreta sa Spasiteljem te s njime kročiti u pobjedu. Onaj tko je trenutno pošteđen patnji može postati osvješteniji o patnjama drugih i svojim primjerom uprisutniti Šimuna Cirenca ili Veroniku. Pod križem, oholost nema mjesta, nego se postavlja iznova i iznova pitanje – može li se ijedan čovjek toliko razdati koliko se razdao Gospodin? Mnogo bi se toga još moglo napisati, a još više toga pitati.
Srećom, u Hrvatskoj se može primijetiti kako vjernici rado, svaki sa svojom situacijom, pristupaju ovoj pobožnosti. U zagrebačkoj katedrali, svakog utorka i petka održava se ova pobožnost, a u njenoj pripremi i vođenju uvelike su aktivni i sami bogoslovi. I franjevci trećoredci sa zagrebačkog Ksavera svake godine organiziraju križni put na otvorenom. Tako se gotovo u središtu grada, svakog tjedna tijekom Korizme moli i svjedoči vjera u Krista, raspetog i uskrslog. Subraća franjevci i ove su godine pozvali bogoslovsku zajednicu da predvodi jedan križni put, i to na treću korizmenu nedjelju. Na taj poziv bogoslovi su se odazvali te su, pod vodstvom rektora Anđelka Košćaka, molili pred svakom postajom, u zajedništvu s brojnim vjernicima koji su se okupili na Ksaveru. Jednog će dana sami bogoslovi biti ti čija će zadaća biti vjernike voditi kroz postaje križnog puta kako bi ih uveli u veću dubinu otajstva križa, ali i kako bi svijet upoznali s njegovom stvarnošću. Koraci križnog puta, ostvareni vjerom, postaju putokazom kroz patnju, ukazujući na život vječni i na nadu protiv svake nade. (dk)
