U petak 11. prosinca 2015. u poslijepodnevnim satima, klanjanjem u tišini u kapelici Presvetog Srca Isusovog koje je priprava za duhovnu obnovu, započela je ovogodišnja adventska duhovna obnova čiji je voditelj bio vlč. mr. Robert Šreter, župnik zagrebačke župe sv. Mirka – Šestine. Nakon zaziva Duha Svetoga kojim je označen početak duhovne obnove i kratkog predstavljanja predvoditelja od duhovnika vlč. Vlade Razuma, započelo je prvo razmatranje u kojem je vlč. Šreter govorio o izazovu vjere. Dok je u drugom govorio o životu vjernika, u trećem je razmatranju govorio o svjedočenju vjernika u životu. Moto duhovne obnove bila je misao sv. Vinka Paulskog: „Blagoslovljeni su oni koji gorljivo čeznu za svetošću jer će se njihova čežnja ispuniti.“, koje se predvoditelj kroz razmatranja doticao.
Govoreći o izazovu vjere u prvom razmatranju, vlč. Šreter rekao je kako se kod bogoslova i svećenika tijekom života vrlo lako može dogoditi kriza vjere prvenstveno zbog svakodnevnog, u određenom smislu monotonog ponavljanja istoga, ali i činjenice da su svećenici duhovni profesionalci. U tom je kontekstu rekao kako si je nužno postaviti pitanje, jesu li svakodnevni poslovi koji se čine, samo odrađivanje ili su oni djelovanje kao čin vjere? Potom je ukazao na moto održane duhovne obnove, spomenuti citat sv. Vinka Paulskog, pri čemu je naglasio kako je „biti svet“ životni poziv svakog čovjeka koji prihvaća Trojedinog Boga kao temelj svojeg vjerovanja, a posebice bogoslova i svećenika. Usto, rekao je kako svetost nije „copy-paste nekog postojećeg sveca“ već kako svaki čovjek treba pronaći svoj način da postigne svetost. Istaknuo je najjednostavniju, a opet najdublju definiciju svetosti: svetost je, kako kaže, život s Bogom. Biti svet znači živjeti i ozbiljno računati s Bogom. Svetost tako ne može se steći nekim činima, već onaj koji je svet ni ne razmišlja o svetosti, nego živi s Bogom. Biti svet ne znači biti savršen, čemu su pravi dokaz apostoli – slabi, krhki i grešni ljudi, a koji su sveti. Svetost se ne može steći nekim propisanim djelovanjem, ona se stječe kad čovjek dopusti da milost djeluje u njegovu životu. Uzdanje u Božju milost, dostatno je za čovjekovu svetost.
U razmatranjima, vlč. Šreter poslužio se svetopisamskim tekstovima naviještenih na misnim slavljima proteklih dana, u trenutno vrijeme došašća. Osvrćući se na proroka Izaiju i tekst (Iz 11,1-10), osvrnuo se kako sve spomenuto zvuči naivno, kao bajka pri čemu si vjernik može postaviti pitanje: je li moja vjera promašaj? No, ne smije se vjerovati u Boga reda radi ili primjerice, osnovni razlog vjerovanja ne može biti činjenica da je određeni čovjek odrastao u vjerničkoj sredini, naprotiv, za vjeru je potrebno više, ona mora postati osobna. Osvrnuo se kako je vjera velikog broja današnjeg vjernika na razini vjere prvopričesnika te kako nije ni čudo da se mnogi deklariraju negirajući Božje postojanje. Tu je uočljiva činjenica kako vjera treba rasti, kako čovjek treba biti stalni bogotražitelj, pri čemu treba biti svjestan da je Bog puno veći od svih predodžbi koje može stvoriti i da je u određenom smislu nedokučiv čovjeku. Vjernik se ne smije ponašati kao „mali bog“, on ne smije biti prepotentan, bahat itd., on treba biti mali čovjek koji je istinski vjernik, koji stalno traži dalje, koji želi susresti Boga. Kao ogledni primjer vjere spomenuo je Blaženu Djevicu Marija koja je kod navještenja ušla u dijalog s anđelom. U tom trenutku, anđeo ruši Marijin plan za život, Marija je bila zbunjena, izgubljena, no bez obzira na to, ona prihvaća u silnoj vjeri, iako dalje ne razumije, boji se, no ona se pouzdaje u Boga, a to je prava vjera, pouzdati se u Boga, prihvatiti vjerom, a da nije u potpunosti jasno ono što Bog traži od čovjeka. Tim mislima završeno je prvo razmatranje.
U drugom je razmatranju koje je uslijedilo nakon večere, uz govor o vjeri koji je započeo prvim razmatranjem, vlč. Šreter nastavio govoreći o vjeri u životu. Započeo je kako čovjek tijekom života ne može, a da nešto ne vjeruje. Osvrnuo se kako je kršćanska vjera u određenom smislu čudna, ona proturječi ljudskoj logici, ali je i čudesna jer je Božje djelo. Ljudski gledano kršćanska vjera u kojoj se Bog utjelovio, apsurdna je. Usto, naglasio je kako kršćanski vjernik svoj temelj treba pronaći u odnosu s Bogom jer ništa nije moguće bez čvrstog temelja. Temelj života kršćanina je neizmjerno povjerenje i vjera u nebeskoga Oca i nastojanje življenjem stvarnosti „budi volja tvoja“. Vjera treba biti prihvaćanje onoga što čovjek zna o Bogu, no tu postoji opasnost „teoretskog vjernika“ ili „vjernika na papiru“, koji su vjernici samo u teoriji, tj. deklariraju se kao takvi, no ne žive vodeći se kršćanskim načelima. Pritom je ukazao kako kršćanin ne smije biti tvrda okorjela srca, već treba imati vjere, brinuti za svoje duhovno zdravlje, pri čemu ne smije zanemarivati ni ono fizičko. Nakon toga, rekao je kako je jedna od najvećih odlika ljudskosti, a i vjere, zahvalnost. Često je ponašanje kao da je Bog čovjeku nešto dužan dati, čest je trgovački pristup čovjeka prema Bogu. Naglasio je kako je nužno zahvaljivati Bogu, kako mu je nužno izreći iskreno „hvala“. Tim mislima, završeno je drugo razmatranje nakon kojeg je otpjevana Krunica božanskog milosrđa posebno zbog novootvorene Godine milosrđa, a ujedno i na nakanu bogoslova treće i četvrte godine koji će sutrašnjeg dana, na misnom slavlju biti postavljeni u službu lektora i akolita.
Drugi dan duhovne obnove, subota 12. prosinca 2015., započela je molitvom jutarnje. Potom je uslijedilo pokorničko bogoslužje koje je vlč. Šreter temeljio na govoru o Zapovijedi ljubavi koju je navijestio čitajući Ivanovo evanđelje. Tijekom bogoslužja, razmišljalo se o pristupu i shvaćanju ispovijedi. U tom kontekstu, rečeno je kako ona može biti muka prvenstveno jer izricanjem vlastitih slabosti pred drugim, čovjek se mora poniziti što nije uvijek lako, no naglasio je kako je vjerniku ispovijed rasterećenje, olakšanje. Ukazao je i na zanimljivu činjenicu kako Bog čovjeku daje mogućnost da pred Boga dođe bez obzira na ono što je učinio, u odnosu na situacije koje dodiruju čovjeka. Potom je uslijedilo pristupanje sakramentu pomirenja. Nakon mogućnosti izmirenja s Bogom kroz sakrament ispovijedi koja je dana bogoslovima, vlč. Šreter održao je treće razmatranje u kojem je ukazao na nužnost svjedočenja u kršćanskom životu. Naglasio je kako kršćanin koji vjeruje, mora ono što vjeruje i živi biti spreman svjedočiti. Kazao je kako to nikad nije bilo lako. Sam je Isus nailazio na brojne zapreke. Potom je postavio retoričko pitanje: Ne može li Bog učiniti da se lakše širi njegovo Kraljevstvo? U tom kontekstu, komentirao je kako Bog to može učiniti lakšim, no ne želi, jer hoće slobodan čovjekov pristanak. Osvrnuvši se na trenutačnu stvarnost u kojoj se na sve moguće načine želi izbaciti Boga iz života čovjeka, sveopćom i borbenom sekularizacijom, rekao je kako je kršćanin pozvan svjedočiti i naviještati u svojoj stvarnosti. Osvrnuvši se na spomenute teškoće, nije ukazao na optimizam, već upozorio prema svojim promišljanjima, kako će u budućnosti biti još teže svjedočiti. Usto, naglasio je kako svećenik u takvoj stvarnosti mora znati stati pred medije jer ako se tu ne snađe, drugi će zauzeti mjesto. Nakon toga, prisutnim bogoslovima dao je neke poticaje za bogoslovski, a i jednog dana svećenički život.
Nakon promišljanja, koja je predvoditelj duhovne obnove vlč. Šreter podijelio na tri stupnja: vjera – život – svjedočenje, u kapelici Presvetog Srca Isusovog slavljena je svečana euharistija koju je predslavio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak s obzirom na to da su tijekom misnog slavlja u službu postavljeni novi lektori i akolite. Nakon svete mise i postavljanja u službe, o čemu se više govori u narednom članku, prisutni bogoslovi i obitelji onih koji su postavljeni u službe, prisustvovali su objedu u bogoslovskoj blagovaonici. (mk)