PETA NEDJELJA KROZ GODINU
4. veljače 2024.
Jurica Klanfar, bogoslov V. godine (Zagrebačka nadbiskupija)
ČITANJA: Job 7,1-4.6-7, Ps 147, 1-6, 1Kor 9,16-19.22-23, Mk 1,29-39
Drage sestre i draga braćo!
Znajte, dok ovo pišem, ne obraćam se samo vama, već i sebi.
Job u prvom čitanju donosi pred nas muku i tjeskobu jer spoznaje kako život nije med i mlijeko. On je lik trpećeg pravednika kojim se želi prikazati Božja veličina u svakodnevnom djelovanju čovjeka te Bog uvijek ima kako početnu tako i završnu riječ. Svatko od nas ima ovakva iskustva jada i teškoća u životu i svi jedva čekamo da oni prođu, a kada prođu, shvatimo koliko smo stvarno nepovratnog vremena izgubili iščekujući izlazak iz toga stanja.
Psalam nam želi uzdići pogled od sebe prema Bogu, kako bismo mu mogli podati slavu, koji daje radost koju Job traži. Sve podliježe Njegovu vodstvu i svakako mu na svemu trebamo zahvaliti.
Pavao piše Korinćanima kako je radosna vijest besplatna, što govori o njezinoj pristupačnosti svim ljudima, a on ju dodatno naglašava usporedbama kako je svima bio sve kako bi do svih doprla upravo ta radosna vijest koja je otkupljenje i spašenost po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Ona ne zahtjeva nikakvu plaću, jer iako je upućena na zemlji, u kojoj vlada kapitalistički odnos ja tebi – ti meni, usmjeren horizontalno, radosna vijest stremi u visinu, usmjerena je vertikalno, usmjerena je iz odnosa s Bogom prema bližnjima. Zajedništvo s Bogom i ono što proizlazi iz toga zajedništva ono je što se traži i što se nalazi, što se prodaje i što se kupuje, što se propovijeda i što potiče na djelovanje. Ne treba drugog izvora niti očekivanja časti i nagrada, kada smo s Bogom imamo sve, a bez Boga nema ni nas.
Evanđelje po Marku donosi nam perikopu koja slijedi na početku Isusova javnog djelovanja i nakon odabira prvih četiriju učenika. Isus nakon ozdravljenja opsjednutoga ulazi u Petrovu kuću i liječi mu punicu. Zanimljiva je reakcija, kao i način na koji to Isus čini. Piše kako su mu učenici rekli za punicu, a tu možemo uvidjeti važnost molitve jednih za druge. Nakon Isusova djelovanja na punicu u centar ulazi njeno djelovanje u odnosu prema svima koji su se zatekli u kući. Vidimo kako Isusovo djelovanje proizvodi i djelovanje u osobi s kojom je Isus u odnosu. Vraća osobu u život zajednice i u svakodnevicu, a osoba, ne mareći za stanje u kojem se nalazila, sada životno djeluje u zajednici na najprikladniji način u datom trenutku, ona im poslužuje. Vraćena joj je vitalnost i mogućnost djelovanja u zajednici. Nakon toga možemo vidjeti kako Isus još mnoge ozdravlja od raznih bolesti i istjerava zloduhe iz ljudi. Možemo zamijetiti kako je Bogu stalo do svakoga čovjeka i svakoga osobno poznaje, koji mu se obraća iskrena i ponizna srca prepoznajući vlastito stanje u kojem se nalazi. Nakon toga prva stvar koju Isus radi jest da se povlači u osamu i ondje se moli, trudimo se biti kristoliki, nasljedujmo njegov primjer. Povlačeći paralelu s prvim čitanjem i psalmom, svjesni smo kako svaki dan donosi svoje brige i kako smo pozvani davati hvalu Bogu, Krist koji je i sam Bog pokazuje nam put do Boga. Započinjući dan molitvom Bogu Ocu, odnosno razgovorom s Njim, dan više nije ograničen promišljanjima od trenutka do trenutka, nego je u predanju i vodstvu Božjem, čime dobivamo novi pogled na stvari i možemo vidjeti ljepotu koju nam novi dan, koji je Božji dar, donosi.
Danas slavimo i dan života. Krist nas uči živjeti iz dana u dan u Božjem prisustvu i svojim nam primjerom pokazuje kako je svaki život važan, bez obzira na to je li on tek u začetku ili ugasnuću ovozemaljskog života.
Posebnu pažnju posvetio bih posljednjem dijelu današnje liturgije Riječi, odnosno onome što se događa nakon Isusove molitve. „Svi te traže“, rekli su učenici Isusu, pronašavši ga. Nakon susreta s Isusom, čovjek željno iščekuje ponovni susret s njim, ali Isusova reakcija pokazuje nam nešto drugo. Isus se ne da smjestiti u naše okvire i nije privatiziran, već i sam govori kako je poslan i ostalima odnosno svima. Često gledamo na Krista površno, a kada nam je potreban očekujemo da će on biti usmjeren samo prema nama. Kada kažem površno mislim na, budući da smo svi vjernici, izvanjsko življenje vjere bez neke svijesti što stvarno proživljavamo, gdje se nalazimo i što se događa u euharistiji, kao i svakodnevno življenje u kojemu zaboravljamo da Krist uopće postoji. Opterećeni smo svjetovnim, želimo Krista u svojim okvirima, želimo da nam on postane potpuno spoznatljiv, želimo da nam postane dosadan i tako se ponašamo, poznajemo Krista kako su ga poznavali njegovi sumještani, ne damo se iznenaditi niti potaknuti na to da nas Božja Riječ oblikuje, mijenja, provocira, što nas potiče na djelovanje. Dođe li do nekih od navedenih situacija, ne bi postali zaneseni njegovim naukom, već bi ga, kao i ostali, pokušali ubiti jer dira u našu vlastitu sigurnost i komociju, toga se danas nitko ne želi odreći, križ i žrtva danas, kao i u ono vrijeme, predstavlja sablazan i ludost. Krist nam je pred očima i Krist nam progovara kroz živu Božju riječ, a mi, kako kaže i Sveto pismo, gledamo i ne vidimo i slušamo, a ne čujemo. Naše nerazumijevanje nikada nije i neće moći zaustaviti Božju Riječ i njezino djelovanje, htjeli mi to prihvatiti ili ne, razumijemo li to ili ne. Ovime Krist također pokazuje kako je i svaki drugi važan, a ne samo ja i moj odnos s Kristom. Dolazimo na svetu misu, slušamo Božju riječ, pričešćujemo se njegovim tijelom, a i dalje nema promjene i dalje činimo grijeh i nepravdu, kreiramo uvredu Bogu, bližnjima i sebi. Kako to promijeniti i postati čovjekom otkupljenim i spašenim od Krista? Sv. Augustin kaže „ljubi i čini što hoćeš“ to je najispravniji prikaz Kristovog otkupljenja od snage zakona, biti toliko suobličen njemu da jedino što nam preostaje je ljubiti Boga i bližnjega, našim snagama nikako ostvarivo, zato se predajmo Bogu jer jedino On uz naš slobodni pristanak može učiniti i čini da živimo novim životom koji nam Krist navješćuje i pokazuje. Radikalnim, onim temeljnim, čvrstim, najbitnijim, opredjeljenjem za Boga možemo jedino i ispravno graditi ostatak života. Krist nam je temelj, osnovica, nosivi stup koji spaja nebo sa zemljom. Upoznajmo stoga da smo svi braća i sestre jednoga Oca, koji je na nebesima, i kako smo svi mi poslani svima jer nosimo Krista u sebi, po sakramentima krštenja i euharistijom, koji i sam čini tako.
Idi pa i ti čini tako!
