ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA
10.ožujka 2024.
Matko Filipović, bogoslov V. godine (Zagrebačka nadbiskupija)
ČITANJA: 2Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21
Pred nas su, u slavlju IV. korizmene nedjelje, stavljena biblijska čitanja koja nas potiču na ustrajanje i budnost u svakodnevnom življenju korizmenoga vremena. Već u prvom čitanju susrest ćemo se sa događajima koji su bliski i našem životu, nije nam strano kako su naši padovi povezani i kako često gomilamo nevjeru na nevjeru; na taj smo način zahvaćeni vrtlogom grijeha koji nam odvlači pogled od Gospodina koji daje svjetlost. Upravo će pogled biti jedan od središnjih pojmova današnjeg evanđeoskog teksta. Ako smo se ikada usudili zastati, ako smo ikada pronašli vremena za susret s Bogom u njegovom Sinu, živoj Riječi nemoguće je da smo previdjeli jednu od najistaknutijih Božjih karakteristika. Očinska je karakteristika zamjetljiva u roditeljskom neodustajanju od vlastitoga djeteta; tako je Bog djelovao kroz čitavu povijest, slao je glasnike i proroke koji su u Njegovo ime čovjeka poticali na obraćenje. Zašto mislimo da je danas drugačije? U našim životima prisutni su proroci, glasnici poslani od Boga…, znamo biti slijepi na te osobe koje nam Gospodin šalje u život. Oglušujući se na Božji govor koji je posredovan preko događaja, osoba i odnosa nastavljamo ustrajati u svojim idejama i planovima; naša nastojanja i želje koje isključuju Njegovu volju toliko su nas puta dovele u besmisao. Odbijanje, nijekanje i samodostatnost dovele su izraelski narod, a dovode danas i nas do ropstva; osudili smo sami sebe rekavši „ne“ Bogu. U spomenutom vrtlogu grijeha dolaze trenutci očaja i spoznaje vlastite zarobljenosti. Spoznaja o vlastitoj zarobljenosti upućuje nas na dvije mogućnosti, da nas je sam Bog uveo u ropstvo ne želeći nam slobodu (kroz takav način promišljanja razbuktat će se već postojeća klica mržnje prema Stvoritelju) ili da zavapimo osloboditelju i da pogledamo na mjesto našega oslobođenja; da otvorimo uši i oči srca te ga prepoznamo u njegovoj blizini, nježnosti i brizi koju nam iskazuje svakoga dana. Svakodnevna prisutnost Oca u našemu životu ne smije proći nezapaženo. Svaki Božji zahvat u život čovjeka svjedočanstvo je Božje ljubavi i blizine koje smo kao vjernici pozvani naviještati drugima.
„Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada. Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim“ (Ps 137)
Židovska tradicija i židovski mentalitet će reći kako je zaborav prvi i najveći čovjekov grijeh, zaborav Božjih dobročinstava i Božjih zahvata uzrok je nezahvalnosti koja gradi oholost i samodostatnost, koja izuzima druge, koja niječe potrebu za odnosom, i na kraju, čovjeka čini manje čovjekom. Revno se spominjući Božje dobrote i dobročinstava u nama će se razvijati osjećaj zahvalnosti; razumom ćemo shvatiti kako nismo zaslužili tolike darove kojima smo obasuti svakodnevno, kako mora biti Dobrota koja nas daruje. Govor o darovima vodi nas do najvećeg od svih, opisanog u poslanici Efežanima, dara spasenja i novoga života. Pavao nas podsjeća kamo su nas naša djela dovela („bijasmo mrtvi zbog prijestupa), ali zahvalni smo Gospodinu što nas nije prepustio našim vlastitim snagama i planovima, što nas nije prepustio nama samima i našoj mudrosti. Početak današnjeg evanđeoskog odlomka može donijeti nejasnoću i slabo uočljivu povezanost onoga što evanđelist donosi povezujući podizanje zmije od strane Mojsija i Sina čovječjega koji „ima biti podignut“. Kada Isus spominje Mojsija koji je u pustinji podigao zmiju, jasno aludira na starozavjetni događaj u kojemu je narod zbog svoje nestrpljivosti, nezahvalnosti i oholosti bio u smrtnoj pogibelji, nisu imali pouzdanja u Boga i njegov plan te su na njih navalile zmije otrovnice zbog kojih je mnogo naroda pomrlo. Ponovno možemo uočiti poveznicu između nezahvalnosti i smrtne pogibelji u koju se čovjek sam dovodi; na kraju će sveti pisac zaključiti kako se sam osuđuje onaj koji ne vjeruje, jer Svjetlost je došla na svijet radi spasenja. Lijek protiv smrti za izraelski narod bilo je pokajanje. Mojsije pristupa Gospodinu i vapi za pomoć te mu je Gospodin ponudio rješenje, načinjena mjedena otrovnica na stupu u koju su ujedeni morali pogledati kako bi ozdravili. Možemo se objektivno zapitati u kakvoj je to vezi sa današnjim Evanđeljem i Sinom Čovječjim koji ima biti podignut. Gospodin je u navedenoj starozavjetnoj situaciji pred oči naroda stavio spasenje, isto tako čini stavljajući pred nas sebe na mučilu križa. Uvijek pronalazi način da ti kaže kako je tu, kako je prisutan. Stavljam ti pred oči spasenje, donosim ti život u smrti, život u križu; ondje gdje je tama, ja sam svjetlo, ondje gdje je smrt, ja sam život.
„Isuse, i ja sam ranjen smrtnim otrovom – grijehom, osuđen sam na smrt ako sam prepušten sebi, ako želiš, možeš me ozdraviti. Želim imati pogled uprt u tebe koji svojom smrću meni daješ život.“
Pogled prema Raspetome ozdravlja i daje novi život; Mojsije je podigao zmiju kako bi pokazao sredstvo po kojem čovjek umire; križ je mučilo na kojemu su ljudi bili ubijani. U toj smrtnosti i tami križa, Isus svojom smrću tebi i meni donosi život. Ovakva ludost i apsurd križa dobiva smisao jedino s Isusom; smrt iz koje se rađa život moguća je samo s Isusom.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“
Ovime je sažeta čitava povijest spasenja, ovdje se očituje sva ona dubina Božje ljubavi prema čovjeku, ovdje pronalazimo odgovor na svako naše „Zašto?“. Isus koji govori o samome sebi kao o svjetlosti koja dolazi na svijet skriva u sebi nezamislivu Božju tugu jer ne pronalazi u čovjeku želju da boravi u toj svjetlosti. Sami znamo, kada činimo zlo, kada pogriješimo, ne želimo da drugi to saznaju već nastojimo prikriti svoju slabost i pogrešku koja iz slabosti nastaje. Svatko tko boravi u tami, svjestan je vlastitih tmina te se boji da ona bude razotkrivena. Ako u svojem svakodnevnom življenju imam potrebu za skrivanjem od svjetlosti, onda postoji i svijest kako činim nešto što je neispravno. U ovome za svakoga od nas stoji đavolska zamka kroz koju smo prevareni da moramo tajiti naše tmine, a prvi korak našega ozdravljenja je izložiti se Gospodinovom pogledu, izložiti se Svjetlosti „koja prosvjetljuje svakog čovjeka“. Sin nije došao na svijet da svijetu sudi, njegova je zadaća spasenje svakog čovjeka, a čovjek je samome sebi sudac svjesno se ne odlučujući za Gospodina. U kome tražim ozdravljenje? U kome tražim puninu i radost?
Kamo je upravljen moj pogled? U koga ja gledam? U što/koga gledam kako bih ozdravio/la? Gledam li u Nadu? Gledam li u Život?
