„Naši su nas roditelji Luka Golub i Bara r Kovač rodili petnaest, ja sam najmlađi, petnaesti. Bila su teška vremena, no nismo oskudjevali. Kada sam s ocem nekud išao znao mi je dati zavežljaj s hranom i rekao ostavi to kod vratiju one kuće, njima treba više nego nama.“ Tako je dragi, sada pokojni profesor Ivan Golub, prigodom svoga zadnjega proslavljenog rođendana, započeo svoj govor bogoslovskoj zajednici.
Kako je uopće došlo do proslave njegova rođendana u Bogosloviji? Dan prije 21. lipnja, nazvao je profesor rektora Bogoslovije, i iznio „činjenicu sutrašnjega dana“, i nije trebao dugo čekati odgovor „dođite k nama, nek nam sutrašnji dan svima bude radostan“. Profesor reče: „kak ste pogodili, to mi i bila želja, Bogoslovija je još uvijek moj dom, a i sadašnji bogoslovi su i moji „mladi lavovi“ kojih sam i dalje „krotitelj“ preko vas. Naime, poznata je profesorova izreka da je kao rektor zagrebačke Bogoslovije (1969. – 1973.) bio „krotitelj mladih lavova“. Jednom je pripovjedao, a također i u „Običnom čovjeku“ zapisao, kako mu je otac, kada je odlazio u Zagrebu u Dječačko sjemenište na Šalati, rekao: „Ivica, ako očeš, vrnemo se“, a Ivica je u tome prepoznao očevo poštovanje slobode i pružanja mogućnosti odstupa. Nije odustao – nije se „vrnul“. To je profesor Golub lijepo povezao sa rečenicom zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera koju im je kao ređenicima uputio prilikom svećeničkoga ređenja: „Još ste slobodni, možete odstupiti – Adhuc liberi estis.“
Imali smo nešto manje od jednoga dana za pripremu rođendanskoga slavlja! Odmah smo angažirali slastičarnicu Vincek – najbolju slastičarnicu u gradu (kvalitetu čine ponajprije ljudi!) – koja nam ispekla prekrasnu veliku tortu, prepunu voća, čokolade, a sredinom se isticala profesorova slavna rečenica iz Kalnovečkih razgovora: „F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil. Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.“ Sutradan je bogoslovska zajednica strpljivo čekala dolazak nekadašnjega rektora i kada je ušao u bogoslovsku blagovaonicu – u koju se redovito dolazi ili silazi iz kapele Presvetoga Srca sa zajedničke molitve – prolomio se srdačan pljesak i osmjeh okupljenih bogoslova i odgojitelja. Na profesorovu se licu jasno i iskreno očitovala zahvalnost i radost, a što je bilo u skladu s njegovim „Deus ridens“ – Bog se smije i kao potvrda naslova njegove knjige Najprije čovjek. Došavši do poglavarskoga stola, rektor je svečaru ponudio svoje mjesto za stolom, a profesor je uzvratio da to mjesto uvijek pripada rektoru, ma tko god došao na obrok (!!!). Nakon rektorova pozdrava slavljenik je između ostaloga rekao otprilike ovako: „Dragi bogoslovi, znajte da ste se ulaskom u ovu drevnu ustanovu odmah našli u nizu najodličnijih muževa koje je imao i ima hrvatski narod. Stoga, budite zahvalni već na samome početku, budite radosni što se niste oglušili na Božji poziv, budite uporni i radini oko svega što će vas učvrstiti u vašoj vjeri u Boga i što će vas voditi čovjeku kojemu ste poslani navjestiti ljubav Božju, te što ste prihvatili pravila igre u kojoj „se Bog igra“ i jer ste u „Bogu koji se smije“ prepoznali iskrenost, prihvaćanje i ljubav.“
Slavlje nije moglo proći bez knjige. Profesor nam je poklonio sebe, Običnog čovjeka, i to potvrdio posvetom koju je, kao i druge zapise, sastavio nalivperom, a glasi: „Nadbiskupskom bogoslovskom sjemeništu u Zagrebu ovaj trag života, gdje je i moja dionica kao bogoslova i kao rektora o 45. godišnjici navršetka rektorske službe na 88. rođendan daruje monsinjor, akademik, prof. emeritus Ivan Golub dijamantni misnik. U Zagrebu, 21. lipnja 2018. Sv. Alojzije Gonzaga. Prvi dan ljeta.“ Posebno je cijenio darovane knjige s posvetom, a on je neizostavno to činio za druge. Kao istraživač – tragatelj za istinom – bezbroj se puta uvjerio u vrijednost i najmanjeg, na rubu lista, pisanoga traga. „Gledajte baš sam dobio komad torte na koji piše 88…“ – i smijali smo se!
Nisam primjetio, možda mi je promaklo, profesor Golub je također i član Ruske akademije znanosti i umjetnosti. Tijekom ovoga ljeta – od sredine srpnja do kraja kolovoza – bogoslovi i rektor su profesoru svakoga dana donosili ručak. Mi smo bili kao „Ilijin gavran“ koji „Prijatelju Ivanu – Božjem golubu“ donose hranu… i opet smo se smijali, gotovo do suza. Uvijek zahvalan, rekao je, molim Vas ne žurite, kada pozvonite (duže i jako), pričekajte da se susretnemo, progovorimo riječ, izmijenim pogled i osmjeh. Tako je bilo svakog tog ljetnog dana u Mallinovoj 24 – zvono, osluškivanje koraka, zveket ključeva, otključavanje brave za koju mu je bravar rekao da provalnici nemaju „riješenje“, pozdrav – „dobro došli, lijepo Vas je vidjeti, uđite… put već znate … kroz tunel do kuhinje…“ izmjena posudica i riječi… a nerijetko „idemo u radnu sobu da vam nekaj pokažem, to morate vidjeti, a i vi nekaj o tome znate“… u glavi se stvara otpor (moram ići, to će sada potrajati…), međutim, valjalo je vidjeti, čuti, biti s profesorom. Prilikom jednog od tih „zadržavanja u radnoj sobi“ profesor je pokazao dopis poslan iz Ruske akademije, pisan na ruskome jeziku kojega je profesor poznavao i njime služio se kao i njegov uzor Juraj Križanić, a u njem je navedeno da je imenovan članom i poradi rada na pedagoškom području.
Tijekom toga ljeta, jednom reče rektoru, nisam to nikome ili tek nekome pripovijedao, a Vama ću kao svome nasljedniku reći. „Kako sam početkom devedesetih 20. stoljeća kada se stvarala samostalnost Hrvatske bio članom dviju Akademija – austrijske i talijanske, Akademijama i predsjednicima Republike Austrije i Italije sastavio sam – vlastoručno i s nalivperom – pismo u kojem sam između ostaloga i kao najvažnije istaknuo sljedeće: „Hvala Vam na svoj pomoći koju šaljete Hrvatskoj, međutim ako nećete priznati samostalnost Hrvatske, niste učinili ništa.“ Za kojih desetak dana od toga pisma, pripovijeda profesor Golub, našao sam se pred zagrebačkom Katedralom i susreo talijansku delegaciju i predsjednika Francesca Cossigu koji je stupio u Katedralu i molio se. Toga je dana talijanski predsjednik hrvatskome predsjedniku dr. Franji Tuđmanu uručio dokument priznanja samostalnosti Republike Hrvatske. Profesor je još napomenuo kako mu je predsjednik Cossiga isto tako – vlastoručno i s nalivperom – uputio odgovor. Ni tada nije propustio reći: „A On se smijao“.
Imao je više puta priliku i sreću biti sustolnikom i sugovornikom sa velikim i značajnim teolozima kao što je isusovac Karl Rahner. Jednom je istaknuo kako je na novinarom upit: „Što za vas znači vjerovati, zašto vjerujte?“ Rahner, više nego jezgrovito odgovorio: „Vjerujem, jer molim.“
Neka oproštaj i rastanak sa dragim – nasmijanim, vedrim i zaigranim – profesorom, akademikom, rektorom i bratom u Gospodinu Ivanom Golubom – osim izraza zahvalnosti za sve što je učinio kao svećenik, profesor, književnik, povjesničar, pjesnik… bude ponajprije svjedočanstvo vjere u Boga „prijatelja čovjeka“, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. (ak-r)
