Na kraju križnog puta mladih Požeške biskupije, odnosno po dolasku u Slatinu sudionici Križnog puta prvo su zastali u župnoj crkvi sv. Josipa, izmolili postaju te nakon kratkog odmora uputili se u župnu crkvu bl. Ivana Merza gdje je uslijedio središnji događaj Križnoga puta mladih – euharistijsko slavlje koje je predvodio požeški biskup Antun Škvorčević. Na misnom slavlju bogoslov Požeške biskupije Tomislav Varela, iz Župe Sv. Barbare, Jakšić, primljen je među kandidate za đakonat i prezbiterat.
Na početku mons. Škvorčević pozdravio je sve sudionike križnog puta, a posebni pozdrav uputio je bogoslovima Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu na čelu s duhovnikom Vladom Razumom, koji su došli na ovo slavlje biti dionicima obreda primanja Tomislava Varele među kandidate Požeške biskupije za đakonat i prezbiterat. Pozvao je mlade da se pomole za njega i za sve druge bogoslove, te da provjere što se zbiva u njihovim srcima s obzirom na Božji poziv da krenu putem duhovnog zvanja.
U homiliji biskup je zapodjenuo dijalog s mladima te im je spomenuo kako su mu njihovi voditelji rekli da su bili izvrsni na putu. Upitao ih je jesu li pronašli odgovor na pitanje „Učitelju – gdje stanuješ?“. Napomenuvši da su tijekom dva dana Križnog puta svojim očima promatrali ljepote lijepe ravne Slavonije, biskup je naglasio da čovjek ne vidi dovoljno dobro tjelesnim očima, nego očima srca koje je osvijetljeno onim svjetlom koje se zove vjera. Otkriti da Gospodin stanuje u njegovu srcu može samo onaj tko je budan očima srca, ustvrdio je biskup, te je pozvao mlade da zamole Gospodina da se nastani u njihovu mladenačkom srcu iz kojeg izviru i brojna druga pitanja o njihovu identitetu i smislu života, a na koja jedini On ima odgovore života vječnoga. Podsjetivši da je na upit svojih učenika „Učitelju – gdje stanuješ?“ Isus odgovorio „Dođite i vidite!“, biskup je ustvrdio da su se nazočni bogoslovi upustili u nutarnji dijalog s njime i odlučili krenuti putem svećeništva. Izrazio je želju da i među nazočnim mladima bude onih koji će se znati odupirati zovu sebičnosti i požuda, koji će u sabranosti svoga srca otkrivati Božju istinu o sebi i imati hrabrosti po njoj živjeti.
Govoreći o evanđeoskoj prispodobi o izgubljenom sinu, biskup je ustvrdio da je mlađeg sina od oca udaljilo njegovo sebično i požudama pomračeno srce. Takvom srcu nije bio potreban otac, nego samo njegovo imanje, a gubitak tog imanja očitovao je svu prazninu toga srca. Tada se dogodio milosni trenutak, koji evanđelist izražava riječima „došavši sebi“. Pojasnivši kako te riječi u izvorniku znače da se mlađi sin sabrao u svojoj nutrini, biskup je naglasio da mu je srce prestalo biti izgubljeno, kad je shvatio da njegova sudbina nije živjeti sa svinjama, nego u zajedništvu s ocem, i kad je odlučio „ustati i poći k ocu“. Na temelju toga biskup je poručio mladima da se i oni nalaze pred izazovom da se birajući školu, posao i općenito stil života, opredijele za put na kojih ih nuka sebičnost i požuda, te ih je upozorio da će na taj način postati ponižena bića izgubljenog dostojanstva. Spomenuo je da je susreo mnoge vjernike laike koji su ustali i pošli putem ispunjenja svoga života u žrtvovanju sebe za druge, te je naglasio da je svećenik velik upravo po tome što služi drugima, preobražen u novo stvorenje o kojemu govori sv. Pavao u ulomku drugog čitanja iz Druge poslanice Korinćanima. Parafrazirajući riječi pjesnika Tina Ujevića koji se u pjesmi „Svakodnevna jadikovka“ žalio kako je teško biti mlad, a biti star, i biti zdrav a bolestan, biskup je ustvrdio kako nije ostario onaj čovjek koji je u visokim životnim godinama, nego onaj čije se srce izgubilo na mračnim razinama života. Poručio je mladima da, dok su mladi po godinama, ne propuste biti mladi i srcem, kroz povezanost s Isusom Kristom koji ih jedini u njihovoj ranjenosti zlom može pomiriti s Bogom, i koji jedini svojim životom može pobijediti njihovu smrtnost. Zahvalio je Bogu što ne prestaje pozivati mlade ljude da se opredjeljenjem za svećeništvo nesebično stavljaju u službu pomirenja ljudi s Bogom i međusobno. Pozvao je mlade da mu se u toj zahvalnosti za svećenike pridruže, te da budu molitelji za nazočne bogoslove.
Govoreći o starijem bratu iz evanđeoske prispodobe, biskup je rekao da mu se na prvi pogled nema što zamjeriti, jer on ne napušta oca i marno za njega radi, ali kad se promotri njegov negativistički odnos prema bratu, postaje jasno u čemu je njegova pogrješka. Ustvrdio je kako se u starijem bratu zrcali aktualno stanje u hrvatskom društvu, gdje mnogi neprestano nešto prigovaraju i stalno se žale da u Hrvatskoj ništa ne valja i da se ništa ne može, te da jedino što treba učiniti jest ustati i otići što dalje. Očito je da takvi nemaju pravo, kao ni stariji brat, rekao je biskup, naglasivši pak da evanđelist nije završio ovu prispodobu, jer je želio da je mi danas dovršimo, odnosno da ne ostanemo zarobljeni negativističkim i pesimističkim pričama, nego da se međusobno složimo i udružimo svoje mladenačke snage u činjenju dobra, i na taj način postanemo novi ljudi po Božjem naumu. Zamolio je bl. Ivana Merza, koji je svojim mladenačkim opredjeljenjem za Boga postao velik, da svojim zagovorom pomogne nazočnim mladima da uvijek u svom životu nastoje ostvarivati ono što je Božjega u njima.
Izvor: Požeška biskupija
https://pozeska-biskupija.hr/2019/04/01/dvadeset-i-prvi-krizni-put-mladih-pozeske-biskupije/
