“U šumu sam otišao jer sam želio živjeti sporo i promišljeno, suočavati se samo s onim što je u životu bitno i jer sam želio vidjeti mogu li iz toga naučiti nešto kako ne bih, kad mi dođe vrijeme za umrijeti, otkrio da nikada nisam niti živio.”
Henry David Thoreau (1817. – 1862.)
Živjeti u bogoslovskoj zajednici znači prepustiti se bolnom gibanju iz mogućnosti u zbiljnost, trpljenju i nanošenju patnje, umiranju a življenju. Sam način našeg postojanja nakon nekog vremena može uzrokovati sve pliće i pliće disanje, krvave oči koje drugoga gledaju tek iz daljine i zaustavljaju se na njegovoj vanjštini ne zanimajući se za duboko postojanje drugoga. Razborito je stoga povremeno napraviti jedan odmak od cirkularne zbilje i skočiti izvan ograde ustaljenog mišljenja i kretanja, pokušati ostvariti kvalitetnu komunikaciju, komunikaciju koja vodi boljem postojanju od sadašnjeg, izgraditi mostove po kojima ćemo u budućnosti sigurno moći koračati.
Imajući ovo na umu, Oktet bogoslova zaputio se kišne subote 16. studenog u žumberački kraj: Englezi bi ovo nazvali “team-building”, radi se o planiranom putovanju kojemu je cilj poboljšati interne odnose grupe koja ide na putovanje.
Žumberački kraj nalazi se zapadno od Zagreba i seže sve do granice sa Slovenijom; vrh žumberačke gore naziva se Sveta Gera (1178m) i popularna je destinacija mladih pustolova koji opterećeni urbanitetom bježe u prirodu naslućujući u njoj trag Bitka (vestigium Dei). Danas je to većinom opustjelo mjesto koje je povijesna stvarnost oštetila i takvim ostavila, makar se može reći kako je upravo zbog toga na svoj način lijepo: nije to ljepota kao ona koja se na prvi mah ukazuje privlačnom i izaziva nepromišljeno oduševljene ushićene uzvike; ljepota je to koja plijeni svojim hladnim zrakom, gnjecavim blatom, tugaljivom maglom i patničkom, osamljenom tišinom.
Posjetili smo samostan sestara bazilijanki u Sošicama: tamo smo stekli nove uvide u prošlost razgledavajući etnografski muzej uz vješto vodstvo sestre. Tradicijska materijalna kultura Žumberka prikazana je u nekoliko tematskih cjelina: tradicijsko gospodarstvo, kultura stanovanja, tekstilno rukotvorstvo i narodna nošnja. Nakon povijesnog osvješćivanja okrijepili smo se uz domaći čaj, likere i suhe kolačiće, a posjetio nas je i mons. Nikola Kekić, vladika križevački koji nas je osokolio da ustrajemo u pozivu i zatražio da otpjevamo nekoliko pjesama, što smo drage volje učinili.
Pored Sošica nalazi se zloglasna jama Jazovka koja je svjedok zvjerskih zločina nad hrvatskim narodom. Tamo smo se dirnuti u tišini pomolili.
Dok smo se vozili prema župi svetog Juraja u Stojdragi pratile su nas valovite impresionističke izmjene žutih i narančastih nijansi lišća i toliko nas očarale da smo skrenuli s puta, ali uz upute duhovnika Vlade koji je upoznat s krajem vješto smo se vratili na pravi put. Dočekao nas je o. Milan Vranešić, župnik u Stojdragi koji nas je lijepo primio. U razgovoru se s vremenom iskristalizirala tema o Jovanu Hraniloviću (1855. – 1924.) koji je bio župnik u Radatovićima, obližnjem mjestu, angažirani pjesnik i kao takav oponent matoševskom larpurlartizmu. Hranilović je zasad još uvijek relativno nepoznat u povijesti hrvatske književnosti i zasigurno je njegov opus vrijedan rasvjetljavanja. O. Vranešić u kontekstu govora o teologiji brda izdeklamirao je nekoliko stihova prekrasne pjesme koja opisuje osobitost svećenika kojemu je povjerena služba u ruralnom brdovitom području. Pjesmu donosimo u cijelosti:
Oj vi gorski svećenici, neshvaćeni mučenici
Oj vi gorski svećenici,
Neshvaćeni mučenici,
Nitko ne zna vašu tugu
Nit vam jade ne poznaje, –
Vi možete drug tek drugu
Isplakati svoje vaje;
Sretnim vas ljudi misle,
A vas teške bijede stisle
Snijeg praminja, bura vije,
Nigdje puta, staze nije;
Na vrletnoj gorskoj kosi
Što l to jecnu, što l to sinu?
– To svećenik starac nosi
Umirućem popudbinu;
Po smetovih teško kroči
Da u bijedu nadu toči.
Sve je pusto, nigdje ništa,
Nigdje krova nit ognjišta,
Vjetar cvili, kiša lije, –
Podaleko iza gora
Grom se ori, munja sije;
Tko do župnog supa dvora
U to kasno noćno doba:
Valjda mrtvac iz svog groba?
Bijedan putnik, – služba zove
Njega ove u visove;
A župnik ga rado prima, –
Ta i kud bi mogo sade ?
S njime dijeli sve što ima,
Tek mu svoje krije jade;
O puka mu zbori bijedi,
Da ga brani, da ga štedi.
Oj vi gorski svećenici,
Svog naroda prosvjetnici!
Vaše duše, srca trake,
Dal ko siju, griju milo,
Praznovjerja goneć mrake,
Lomeć zloći krhko krilo,
Kroteć pučkoj strasti bijese
S njih da svijet se ne potrese.
Kad se digne teška ruka
Izmučenog, jadnog puka
Očajnički na gospodu,
Što mu sišu znoj sa čela,
Gaze pravdu i slobodu, –
Vaša rječca mudra, smjela
Rišuć Božjeg sina muke,
Sustavlja mu teške ruke.
Oj vi gorski svećenici,
Božje pravde namjesnici!
Utješnici cvilnoj suzi
Prezrenog, jadnog puka,
Jedini mu vjerni druzi
Posred sreće, posred muka,
Prezirom vam svijet to vraća,
Progon vam je svjetska plaća.
Kad vas s tuge srce svisne,
Kad vas ljuta boljet stisne,
Tko vas pita gdje vas boli?
Tko vam suzu da utomi?
Šuti, trpi; pjevaj, moli,
Makar da se srce lomi;
Tko još za vas da se brine,
Kukavica sred planine!
U pustoši, u samoći
Ostavljeni, bez pomoći,
Vašoj maloj u sobici –
Bog će zadnji dah vam čuti, –
Ko cvjetići samonici
Tako ćete uvenuti;
Skroman grob sred vašeg stada,
To vam konac i nagrada.
Oj vi gorski svećenici,
Božjoj slavi žrtvenici,
Vaše suze, vaše jade
Kano cvijeće anđel kupi
Da vam krasan vijenac dade
Kad vam smrtnom logu stupi;
Jer je vaše sve trpljenje
Bilo drugim na spasenje.
Žumberačke elegije IV
Ove Žumberačke elegije bile su uzor velikom Silviju Strahimiru Kranjčeviću prilikom pisanja čuvenih Uskočkih elegija.
Dan je već izmicao i vrijeme je bilo za večeru: u restoranu Divlje vode obilno smo se okrijepili i proveselili. Ovako “napunjenih baterija” spremni smo za nove izvanrednosti u redovitosti i daljnji rast u duhovnom pozivu; nastavljamo kroz život noseći zauvijek u svojim srcima uspomenu na tragove vječnosti razotkrivene na Žumberku.
