Na posljednju nedjelju crkvene godine, svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, oktet zagrebačkih bogoslova, zajedno sa svojim rektorom Anđelkom Košćakom, uputio se u „Zagorje zelene“, točinje „najlepši kemauček svieto“, a što u prijevodu znači u starodrevnu zagorsku župu Uznesenja BDM na nebo, u Bednju.
Lijep sunčan dan te još ljepši doček župnika Nevena Blažona i Bednjančana kod svih nas pokrenulo je lijepo raspoloženje, srdačnost, radost i želju za što ljepšim pružanjem svjedočanstva svojeg potpunog predanja i vjernosti Kristu.
Na misnome slavlju u 11 sati oktet je animirao pjevanje, a rektor predvodio misu i održao propovijed, tijekom koje je poticao mlade i djecu na svakodnevnu molitvu, na vjernost Kristu koji je za nas darovao svoj život i koji nas trajno poziva da budemo s njime, da ga nasljedujemo, da svojim životom – riječju i djelom – za njega svjedočimo. Oktet je svojim krasnim pjevanjem, tijekom mise i kratkim nastupom na kraju mise, osvojio srca nazočnih, a oni su ih velikodušno nagradili pljeskom, osmjehom i stiskom ruke.
Nakon kratkoga druženja s vjernicima, osobito mladima, u župnim prostorima gdje smo bili počašćeni domaćim kolačima i pićem, uslijedio je ručak, potom razgledavanje župne crkve i osobito zanimljivo i avanturistički dio pohoda župe Bednja bio je odlazak na jedan od obronaka Ravne gore gdje se „sasvim slučajno“ zatekla „pelnica“ zvonara župne crkve. Tu smo uz pjesmu i „pripovetku“ kušali bednjanski muškat žuti.
Osobito nam je bio drag susret sa staricom koja živi u svojoj kućici pokraj zvonareve. Dočekala nas je kao draga starica, s osmjehom na lici i srcem punim neke miline i topline, kao da se već „zdavna zname“. Tu smo zajedno s njom otpjevali jednu marijansku pjesmu, srdačno se rastali i polako krenuli prema Bednji i dalje prema Zagrebu. (ak)
