Izvor: tabor
ŠESTA VAZMENA NEDJELJA
5. svibnja 2024.
Grgo Marković, bogoslov V. godine
(Zagrebačka nadbiskupija)
Čitanja: Dj 10,25-26.34-35.44-48; Ps 98,1-4; 1Iv 4,7-10; Iv 15,9-17
Kako li lako čovjek odbacuje drugoga, kako li lako ulazi u negativan stav prema drugom i kako li je često ravnodušan spram postojanja druge osobe pored njega. Stalna je to napast i opasnost koja prati svakog, neovisno u kojem kontekstu živi i djeluje, bila to obitelj, posao, župa ili bogoslovija. Međutim, to najčešće pokazuje samo jedno: manjak ljubavi prema Bogu i čovjeku. To za posljedicu ima narušavanje privatnih odnosa, atmosfere unutar zajednica u kojima živimo te umanjuje vjerodostojnost same Crkve i njenog navještaja.
Koliko je Gospodinu važan naš odnos prema drugima vidimo jasno iz današnjih misnih čitanja. U evanđelju Isus čak dvaput jasno zapovijeda učenicima ljubav jednih prema drugima. Čujemo ponajprije riječi: Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Zatim, na samom kraju ulomka ponavlja: Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge. Produbljeno tumačenje tih redaka možemo pronaći u Ivanovoj poslanici koja prethodi evanđelju. Tu jasno čujemo riječi da tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. Drugim riječima, ako u vlastitim životima ne donosimo djela ljubavi prema drugima, naš odnos s Bogom ne može biti autentičan, tj. negdje je nešto pošlo po zlu, jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. (1 Iv 4,20-21).
No postavlja nam se onda pitanje do koje mjere čovjek treba ljubiti? Tu nam možda mogu poslužiti riječi pape Franje koji u pobudnici Evangelii gaudium poručuje:
Koliko je dobro ljubiti jedni druge iznad svega! Da, iznad svega!.. Svima nam je zajedničko da su nam neke osobe drage a neke ne, i možda se upravo u ovom trenutku ljutimo na nekoga.. Moliti za osobu koja nam ide na živce lijep je korak prema ljubavi, i to je čin evangelizacije.. Ne dopustimo da nam se ukrade ideal bratske ljubavi!
Iz tih riječi možemo zaključiti da čovjek vjere treba ljubiti svaku osobu, neovisno o tome što nam ponekad sugeriraju naše predrasude, veća ili manja simpatičnost spram drugog te izgled ili ponašanje neke osobe. To može postati vrlo lijep način molitve i prinošenja žrtve Bogu.
Koliko Božja ljubav može biti domišljata te promijeniti vlastiti način gledanja stvarnosti i druge osobe pokazuje primjer sv. Male Terezije. Ona donoseći jednu situaciju iz samostana piše:
U samostanu se nalazi sestra koja ima dar da mi je u svemu neugodna: njezino ponašanje,
njezine riječi, njezin značaj – sve mi se to čini vrlo neugodno. Međutim, to je jedna sveta
redovnica koja mora da je vrlo ugodna dragom Bogu. Zato nisam htjela popustiti prirodnoj
odbojnosti koju sam osjećala, nego sam rekla sebi da se ljubav ne sastoji u osjećajima, nego u
djelima; tada sam se potrudila da za tu sestru činim sve što bih činila za osobu koju najviše
volim. Kad god bih je srela, molila bih se dragom Bogu za nju prikazujući mu sve njezine
kreposti i zasluge. Osjećala sam dobro da to veseli Isusa, jer nema umjetnika koji ne bi volio
da se hvale njegova djela, a Isus, umjetnik duša, sretan je kad se ne zaustavljamo na vanjštini,
nego kad prodiremo do unutarnjega svetišta što ga je on sebi izabrao za stan, i divimo se
njegovoj ljepoti. Nisam se zadovoljila samo time da se mnogo molim za sestru zbog koje sam
imala tolike borbe, nego sam još pokušavala da joj učinim svaku moguću uslugu, a kad sam
imala napast da joj neprijazno odgovorim, zadovoljila sam se time da joj se najljubeznije
nasmiješim i pokušavala sam svratiti razgovor na drugo, jer “Nasljeduj Krista” (III, 44,1)
kaže: “Bolje je ostaviti svakoga u njegovu uvjerenju nego se s njime prepirati.”
Prema primjeru ove svetice možemo saznati na koji način se sveci suočavaju s poteškoćama. Oni nisu očuvani od kušnje, ali se do krvi nastoje oduprijeti grijehu (usp. Heb 12,4). Stoga svaka poteškoća, neljubaznost i manjak brige druge osobe može postati prilika za ljubav prema Bogu, a posljedično i prilika za ljubav prema osobi koja uzrokuje teškoće.
Također nam mogu biti poticajne riječi sv. Pavla koji u Poslanici Rimljanima jasno kaže: Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! (Rim 12).
Stoga, prije nego uperimo prst prema drugom čovjeku zagledajmo se ponajprije u svoje srce i dovedimo u pitanje najprije sebe, a budimo spremni Bogu za ljubav nešto i podnositi. Kako li je tek On strpljiv s nama te nas ljubi i prihvaća unatoč našim manama i propustima? Učimo se od njegove ljubavi, kako bismo postali prepoznatljivi znak Božje ljubavi prema svakom čovjeku. Tako će se u sve većoj mjeri moći ostvarivati stanje prvotne kršćanske zajednice o kojemu nam svjedoče Djela apostolska: U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko (Dj 4,32).
