XI. hodočašće hrvatskih branitelja i domoljuba u Gvozdansko,
12. siječnja 2020. godine
Zima, studen ušla u kosti, krv se ledi, očni kapci pri sklapanju ostaju nepomični, ruke, prsti i noge odvojile se od tijela… tišina, sablasna tišina… čuje se samo – čas glasnije čas tiše – pucketanje, pucanje, pa slamanje grana i cijelih stabala… sve se sakrilo u “mišju rupu i medvjeđi brlog”, ni zraka sunca više ne pomaže, a nema ni kapi vode, ni kore kruha, ni drva za naložiti vatru, ni nužnog streljiva… ničeg… samo ljubavi prema hrvatskome narodu, samo vjere u Boga koji nam je po svome sinu Isusu Kristu pokazao da život darovan za bližnjega, za Domovinu… jest više i vrednije od samoga života! Tako je to bilo 12. na 13. siječnja 1578. godine u tvrđavi Gvozdansko “kada se ugasila posljednja vatra u gradu.” Povijesni izvori svjedoče da su “Turci ujutro krenuli u napad, a nije se oglasila nijedna puška, bez ikakva otpora provalili su vrata tvrđave, prodrli u grad i ostali zatečeni strahovitim prizorom. Svi su branitelji ostali na svojim položajima smrznuti, a u gradu nije bilo ni vode, ni hrane, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je iznenađen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost branitelja grada. Oni su radije izginuli od gladi i hladnoće, nego se predali. Poštujući njihovo junaštvo zapovjedio je da se pronađe i dovede svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.”… Ta ista vjera i ljubav bile su nazočne u srcima pogubljenih nakon božićne mise 1941. u istome Gvozdanskom, a i 1991. godine…
Nekoliko stotinu hrvatskih branitelja i domoljuba, a ponajprije vjernika po jedanaesti su put hodočastili u Gvozdansko – “sveto tlo – hrvatskim junaštvom zapečaćeno i hrvatskom krvlju natopljeno” tijekom višestoljetnih borbi poradi očuvanje hrvatskoga identiteta “s ovu stranu Une”, a za mir, pravdu i plodan suživot stanovništva “s ovu i s onu stranu Une”.
Misno slavlje koje je slavljeno u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom, u zajedništvu s biskupom domaćinom mons. dr. Vladom Košićem predslavio je vrhbosanski pomoćni biskup u miru mons. dr. Pero Sudar, a nazočni su bili i generalni vikar Sisačke biskupije mons. Marko Cvitkušić, vlč. Ante Rotim, rektor Bogoslovije Anđelko Košćak, đakoni vlč. Tomislav Vojvodić i trajni đakon Vjekoslav Uvalić te bogoslovi Damir Kunić, Ivan Kuzmić i Rafael Mlinar. Nakon misnoga slavlja uslijedio je spomen-čin polaganja vijenaca i svijeća kod križa i spomen ploče na kojoj su ispisana imena ubijenih mještana i mještanki Gvozdanskog u Domovinskom ratu. Taj dio programa završio je nastupom kuburaša iz Zaboka te simboličnim paljenjem vatre pokraj utvrde Gvozdansko, vatre i topline koje je ponestalo u presudnom času obrane od turskih osvajača za koje Pavao Ritter Vitezović u “Dva stoljeća uplakane Hrvatske” piše: “sve što osvoji, oholost tursku zasitit neće”.
Zajedno s ocima biskupima uputili smo se u Zrin, najprije kod obitelji Petanjak, a potom smo posjetili novoizgrađenu župnu crkvu Našašća Svetoga Križa. Nakon zajedničkog ručka u hotelu Central u Hrvatskoj Kostajnici i kratkoga obilaska grada, bogoslovi i rektor, uputili su se obitelji Kunić te se zadržali u kratkom razgovoru i ugodnom druženju. (ak-r)
