Duhovnu obnovu, koja je u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu održana od petka, 9. do subote, 10. svibnja 2025. godine, predvodio je vlč. Krunoslav Siroglavić, župnik župe sv. Augustina Biskupa u Velikoj. Geslo duhovne obnove bilo je: „Gospodin moj i Bog moj“ (Iv 20,28).
Duhovna obnova sadržavala je tri nagovora, a glavni cilj tih nagovora bila je introspekcija, za razmatranje sa srcem, pitanja: Jesam li spremam stati s one (svećenikove) strane oltara?
U petak nakon zaziva Duha Svetoga prvo je razmatranje započelo čitanjem ulomka iz evanđelja o pozivu Levija. Pomoću tog ulomka bogoslovi su mogli lakše shvatiti da nisu bili pozvani zbog njihove pravednosti, već zbog Božje želje da ih pozove. Velečasni Krunoslav rekao je da Božjom milošću nismo vraćeni u prijašnje stanje, već Bog iz nas uvijek stvara nešto novo, ali također je napomenuo da „Bog ne može bez nas od nas nešto napraviti.“ Pričajući o zgodama iz svoje formacije, istaknuo je kako Bog uvijek čeka kako bi se u cijelosti integrirao u čovjekov život. Sve navedeno sažeo je u jednu rečenicu: Moj poziv ima svoju povijest spasenja.
Drugi nagovor, pod nazivom „Ljubav pokazuje put“, vlč. Krunoslav započinje čitanjem o Isusovu ukazanju na Tiberijadskom jezeru. U toj prispodobi, istaknuo je kako je razlika između „vidjeti“ i „prepoznati“ u ljubavi. Tu je koristio primjer kako su svi znali da im se Isus ukazao, a jedini ga je „učenik kojega je Isus ljubio“ prepoznao, jedini ga je prepoznao jer je bio uz njega kad je bio na križu. Istovremeno, Petru, apostolu koji ga je zanijekao i pobjegao od straha, Isus je predao vlast. Time je Petar istovremeno postao prvi u prihvaćanju oproštenja.
Velečasni je zatim pitao bogoslove žele li oni biti Isusovi svećenici. Istaknuo je kako svaki bogoslov ulazi u tzv. „rizik ljubavi“ i kako ljubav mora sve osvojiti. Ovdje je napomenuo kako je za formaciju bogoslova važno osjetiti kako se Isus brine za nas i kako nijedan bogoslov nikada nije sam, već je Isus uvijek prisutan. Bez ovih spoznaja može doći do najvećega problema u bogoslovskoj formaciji – nepoznavanja dinamike ljubavi.
Ovo nepoznavanje utječe na daljnje svećeništvo, jer sprječava da ljudi vide najveće bogatstvo koje žele vidjeti u svećeniku, a to je Bog. Zbog toga što je „kruna osobe“ njegova duhovna dimenzija, vlč. Krunoslav ukratko je opisao model koji je najvažniji za dijecezanskog svećenika, a to je spoj akcije i kontemplacije. Također, svećenik mora biti svjestan da ne može učiniti ništa bez Boga i njegove pomoći.
Zatim je vlč. Krunoslav govorio o važnosti celibata, ali i o shvaćanju celibata na prikladan način. Naime, iste osobine koje su važne za muža, važne su i za celibatnog svećenika. Celibat omogućuje slobodno i potpuno predanje svećenika služenju Crkvi, ne smije se shvatiti samo kao uvjet za ređenje, nego kao Božji dar koji svećenik svaki dan potvrđuje. Ovaj je nagovor završio euharistijskim klanjanjem i svibanjskom pobožnosti.
Idućega dana, u subotu, započeo je treći nagovor čitanjem iz evanđelja o Isusovoj zahvali „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima…“ Velečasni je zatim zatražio da uđemo u svoje srce, tj. u svoju nutrinu i središte svih kretnji. Rekao je kako Bog ima svoje srce, ali također i naše. Zatim je započeo govor o duhovnom boju, pitajući bogoslove mogu li prihvatiti istinu da ih Isus ljubi i u dobru i u zlu. Kod duhovnog boja napomenuo je kako svećenik nudi rasterećenje za grijehe, ali najgore što time može učiniti jest ponuditi ljubav bez bliskosti. Zaključio je time da Isusa ne zanima naše odličje.
Zatim je započeo ispit savjesti i klanjanje koje je završilo moljenjem svibanjske pobožnosti.
Nakon toga slavljena je sveta misa koju je predvodio vlč. Krunoslav. U propovijedi je, oslanjajući se na evanđelje dana, spomenuo kako Bog krize koristi kao početak obnove. Pritom je spomenuo kako je važno oslanjati se na Isusove riječi te da su njegovi učenici trebali imati pouzdanje u njih. Osvijestio je bogoslovima kako je Isus shvaćao težinu istine, ali ju nije mijenjao niti prilagođavao.
Zatim je usmjerio pozornost na Petra koji je, unatoč svojim manama, u onom evanđelju ostao uz Isusa. Time je i Petar obnovio svoju ljubav u Isusa koju je Isus vidio u njemu te ga je zato postavio stupom Crkve. Uspoređujući iskustvo Petra s krizama koje bogoslovima mogu nastupiti, napomenuo je kako im Petrova snaga može biti uzor. Prema tome, moguće je da će čovjek iz najtežih trenutaka u životu izići najjači. Evanđelje je sažeo u tri točke: o težini poziva, ali i kako ostati utemeljen u Kristu; o ostajanju uz Riječ i kad je ona tvrda, ali kako ne graditi svoje poslanje na nečemu osim Boga; o odstupanju mnogih od Isusa, ali da je ipak sve Božjom rukom vođeno. Propovijed je završio riječima kako je svećenik „prvenstveno nositelj riječi koje daju život i svjedok vječnosti i čovjek Boga“ i da je zato stalno vjeran Bogu te je zamolio bogoslove da te riječi svaki dan ponavljaju.
Na kraju svete mise, vlč. Anto Pavlović, duhovnik Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, zahvalio je vlč. Krunoslavu Siroglaviću na „životnom i konkretnom“ govorenju o životnim stvarnostima koje su ujedno važne za svećenički poziv. Nakon govora duhovnika, vlč. Krunoslav zamolio je bogoslove neka pamte Dobrog Pastira. Tim riječima završila je duhovna obnova.
Tekst: Borna Brlošić, bogoslov II. godine
Fotografije: Krunoslav Lukšić, bogoslov III. godine
