Homilija sambotelskog biskupa mons. Jánosa Székelyja u Bogosloviji prigodom kandidature bogoslova Martina Benceša za Sambotelsku biskupiju.
Blagdan sv. Marka, četvrtak 25. travnja 2024. godine.
Poštovani i dragi rektore, dragi odgojitelji i duhovnici, dragi bogoslovi i drage časne sestre. S velikim sam zadovoljstvom došao ovdje, u zagrebačku Bogosloviju. Zahvaljujem što se naš bogoslov Martin ovdje može pripremati za svoj svećenički poziv, te uz teologiju može savršeno naučiti hrvatski jezik, a time nam biti od velike pomoći u pastoralu u naseljima kao što su: Serdahelj, Sumarton, Pustara, Mlinarci, Petrovo Selo, Narda…, u kojima žive Hrvati u Sambotelskoj biskupiji. Također sam jako sretan što se Martin ovdje može pripremati za svećeničku službu, jer može puno naučiti iz životne i duboke vjere Crkve u Hrvata i ovdašnjeg pastorala.
Dragi bogoslovi! Na blagdan Sv. Marka, dozvolite mi da vam kažem par riječi, kako bismo mogli obnoviti naše pomalo umorno zapadno kršćanstvo te danas bili hrabri svjedoci i navjestitelji evanđelja, poput sv. Marka. Blagopokojni papa Benedikt XVI. mnogo je razmišljao o tome što bi mogla biti tajna činjenice da je kršćanstvo u prva tri stoljeća osvojilo i proželo cijelo Rimsko Carstvo? Rekao je da postoje tri glavna razloga za to: 1. Vjerovali su u što su vjerovali, 2. Njihovi su životi bili autentični, 3.Propovijedali su evanđelje.
Krajem antike javlja se kršćanstvo kao izuzetno privlačan, logičan, lijep svjetonazor: radosna vijest o Bogu Stvoritelju koji nas beskrajno ljubi, o otkupljenju i oproštenju grijeha, o zapovijedi ljubavi, o vječnom životu.
1.) Kršćani prvih stoljeća nisu ni najmanje sumnjali da Bog postoji, da svemir nije nastao sam od sebe odnosno iz ničega, da je Biblija stvarno nadahnuta od Boga, da je Isus stvarno Sin Boga Živoga te da je On stvarno uskrsnuo od mrtvih, da su sakramenti djelotvorni, moralne zapovijedi su dobre, ne ograničavaju, već su putokazi autentičnog ljudskog života, da postoji život vječni. Stupovi njihove vjere bili su čvrsti, jasni i kristalno jasni. Krajem antike javlja se kršćanstvo kao izuzetno privlačan, logičan, lijep svjetonazor: radosna vijest o Bogu Stvoritelju koji nas beskrajno ljubi, o otkupljenju i oproštenju grijeha, o zapovijedi ljubavi, o vječnom životu. Nasuprot mitskim i kaotičnim religioznim pogledima kasne antike, kršćanska je vjera bila intelektualno iznimno privlačna. Današnje pomalo umorno zapadno kršćanstvo gotovo je potpuno izgubilo tu intelektualnu snagu i duhovnu sigurnost. Mnogo je kršćana u zapadnom svijetu koji duboko sumnjaju u najosnovnije istine naše vjere. Svoju vjeru ne može ni artikulirati, a još manje braniti, i drugima je prenijeti na atraktivan i razumljiv način.
Ako želimo da zapadno kršćanstvo ponovno bude snažno, onda trebamo naučiti ponovno otvarati vrata svoga srca najsiromašnijima, trebamo živjeti u pravim zajednicama ljubavi, trebamo hrabro prihvatiti marginalizaciju i ismijavanje naše vjere.
2.) Život prvih kršćana bio je autentičan. Nekršćani su govorili: “Vidi kako se ljube!” Pomagali su siromašnima. Tek u Rimu sredinom III. stoljeća, kršćani su redovito pomagali oko 1500 siromašnih. Nisu bili bogati, nije ih bilo ni previše, ali za njih je to bilo pitanje preživljavanja. Rob je također smatran kao i svaka druga osoba. Ako je trebalo, prihvatili su najstrašnije muke i mučeništvo za svoju vjeru. Ako želimo da zapadno kršćanstvo ponovno bude snažno, onda trebamo naučiti ponovno otvarati vrata svoga srca najsiromašnijima, trebamo živjeti u pravim zajednicama ljubavi, trebamo hrabro prihvatiti marginalizaciju i ismijavanje naše vjere. Trebali bismo postati kršćani s autentičnim, blistavim životom. Bez toga nema prave obnove. Obnova mora početi u nama!
Zapadno kršćanstvo treba obraćenje. Moramo uvidjeti pogreške koje su nas oslabile: relativiziranje autoriteta Biblije, krajnje opušteno prihvaćanje moralnih posljedica koje proizlaze iz vjere, slabljenje misionarskog zamaha. Valja se vratiti kršćanskom putu.
3.) Prvi su kršćani hrabro propovijedali evanđelje. U prva tri stoljeća to prvenstveno nisu činili svećenici, budući da kršćanstvo nije imalo javnih crkava, pa je bilo teško moguće otvoreno propovijedati. Jednostavni svjetovni kršćani prenosili su radosnu vijest, svatko svojim rođacima, znancima i dobrim prijateljima. Širilo se kao požar od osobe do osobe. Današnje pomalo umorno zapadno kršćanstvo i to je gotovo posve zaboravilo. Ima mnogo kršćana koji nikada nisu pokušali prenijeti svoju vjeru. On se toga gotovo srami, smatra to privatnom stvari, a ne zna to ni artikulirati. Zapadno kršćanstvo treba obraćenje. Moramo uvidjeti pogreške koje su nas oslabile: relativiziranje autoriteta Biblije, krajnje opušteno prihvaćanje moralnih posljedica koje proizlaze iz vjere, slabljenje misionarskog zamaha. Valja se vratiti kršćanskom putu!
Jednom sam u srednjoj školi svom reformiranom kolegi vrlo otvorenog srca dao 10-15 biblijskih citata ispisanih rukom na listu papira, koji govore o vjerskim istinama koje je reformacija djelomično izgubila (npr. Mt 16,17-19; Iv 6,56-57; Iv 20,23; Jakovljeva 5,14; Otkrivenje 12,1-2.) Moj kolega ovo je čitao s čuđenjem, pa je nakon dan-dva rekao: „Možda si u pravu.“ Nekoliko godina kasnije postao je katolik.
Tijekom služenja vojnog roka, u prvim tjednima, nama, vojnicima bogoslovima, dosta su se rugali, bilo je puno psovki, nije se to lako podnosilo. Međutim, nakon nekoliko tjedana situacija se promijenila. U vojarni u kojoj smo stanovali polako su primjećivali da su ti bogoslovi sasvim pristojni, uslužni, pametni, normalni ljudi, vrlo simpatični. Velika sprdnja je završila. Nekoliko tjedana kasnije, dogodilo se da je spavaonica od trideset osoba slušala u velikoj tišini, gotovo s poštovanjem, dok sam pjevao pjesme o vjeri uz pomoć gitare koju sam dobio iz glazbene sobe. Nisu oni utjecali na nas, naprotiv, mi smo polako utjecali na njih, počeli smo definirati atmosferu vojarne.
Jednom smo u Ostrogonu pomogli majci šestero djece opremiti (namještajem, posuđem, priborom za jelo, hranom itd.) gotovo potpuno prazan podstanarski stan koji je teškom mukom dobila nakon što je morala napustiti prijašnji. Nije mogla vjerovati da tako nešto postoji. Nekoliko dana kasnije došla je reći da želi da joj krstimo šestero djece. Rekla je da su do sada živjeli daleko od Boga, samo su se borili za preživljavanje, a na krštenje djece nije ni pomišljala. Ali sada joj se dogodilo takvo čudo, tako neočekivana, gotovo neshvatljiva pomoć, da osjeća da mora nekako zahvaliti Bogu za to.
Imao sam četrnaest godina kad smo moj brat i ja počeli držati satove vjeronauka za mlade i sudjelovali smo na misi na kojoj smo svirali gitaru. Boravak u toj zajednici bilo je odlučujuće iskustvo mojih srednjoškolskih godina. Posjećivali smo i bolesne i invalide, organizirali polutajne izlete i kampove, pjevali na svetim misama u mnogim krajevima zemlje, živjeli kršćanstvo i radost koja iz njega proizlazi.
Kao mladi svećenik prvi put sam pripremao djecu za prvu pričest. Poučavajući o petoj zapovijedi, osjećao sam da ne mogu šutjeti ni o svetosti i nepovredivosti začetoga života. Prikazao sam djeci od 8-9 godina film Nijemi vrisak. Ujedno smo razgovarali i o poruci filma te o zapanjujućim sekvencama kako sićušno dijete pokušava pobjeći od noža, kako mu srce sve brže kuca od straha, kako mu se usta otvaraju i vrišti od boli kada se nož abortusa zareže u njegovo tijelo. Možda je to bilo previše za tako malu djecu. Proteklo je otprilike 10 godina. Jednog dana zazvonio mi je telefon; bila je to djevojka baš iz ovog razreda. Rekla je: „Oče, postoji veliki problem, čekam dijete. Dečko koji je otac potpuno je neozbiljan i ostavio me je.“ Bojao sam se kakva će joj biti sljedeća rečenica. No nastavila je: “Oče, bila sam tamo na vjeronauku. Tada sam s osam godina odlučila da ako mi Bog ikada da dijete, neću ga dati pod nož liječnika. „Ja ću roditi ovo malo dijete, voljet ću ga, odgajat ću ga. Dođite i krstite ga!” Bio sam jako sretan, otišao sam, krstili smo malu djevojčicu. Prošle su dvije godine, djevojka me opet zove: „Oče, zamisli, uozbiljio se dečko s kojim imam djevojčicu. Počeo je posjećivati svoju djevojčicu, pa mi se jednom vrlo iskreno, sa suzama u očima ispričao, pa mi se počeo udvarati, a prije šest mjeseci zatražio je moju ruku. Dođite na vjenčanje!” Od tada su dobili troje prekrasne djece, a djevojčinoj majci su blistale oči zato što tada nije donijela tu strašnu odluku. Usuđujemo li se hrabro naviještati evanđelje? Možemo li ići putem radikalnog nasljedovanja Krista i usuđujemo li se druge pozivati na taj put?
Dragi bogoslovi! Krist vas poziva da budete dionici obnove i ponovnog rađanja zapadnog kršćanstva. Stoga, za vas od Boga molim obilje blagoslova i milosti da budete autentični i gorljivi apostoli!
